Prikaz najpoznatijih poema velikog Mike Antića
Osmeh po osmeh, suzu po suzu, grč po grč, niže Mika o njoj i hvale i reči ljubavne, i kletve i srdžbe, ali i kad se zbog nje jedi, on je razume i shvata. Nije lako biti zemlja na raskršću osvajačkih puteva, bez bregova i planina da je štite, bez mora da joj spas donese, samo s nebom koje je sažaljivo gledi i pokatkad suzama svojim žednu zalije. U poemi „Vojvodina“ Mika joj se „blagoslovenoj kao pričest“ i moli, ali joj istovremeno i proklinje „krv somotsku i prokletu“, dok ga ona „škropi belim cvetovima bagremova“. Jer to je zemlja koja te u blatu valja da bi te kasnije pšenicom svojom obdarila. To nije samo zemlja „čardaša i bezemljaša, gudala i blagdanskih očenaša“, već i zemlja u kojoj su ljude za „glavu skraćivali“, gde su starice pragove svoje golim šakama branile. Pa su je istim tim rukama brali i jeli, u njoj crkavali i živeli, istovremeno je i „voleli, psovali i kleli“. Ali je, naposletku, on ipak voli jer smo u njoj „svi široki i obični“ kao sama ravnica „pod milion rumenih, suludih zvezdanih ptica“. „Vojvodina“ je veličanstvena oda zemlji koja daje život kao nijedna druga, i na kojoj se isti taj život besomučno lomio i oduzimao. Zalivena krvlju i živototvornim kišama. Zemlja koja, iako ravna, ima grobove veće od planina.
Za razliku od prve poeme koja oplakuje njena stradanja u vojnama, „Roždestvo tvoje“ vraća Antića njegovoj omiljenoj okupaciji – setnim reminiscencijama o rađanju, odrastanju i bespoštednom kolopletu života. Duga preko stotinu strana, ona je i „tropar o bogu i čoveku“. Mika tu peva o Vojvodini njiva i punih buđelara, gde je „mesec na krov seo senke prstom da našara niz smrznuta polja stara“. Vojvodina je to koja se svake godine iznova rađa pod ralom paora kojima „niko nikada mrvu sreće u dlan nije dao“, kojima je „sa svakom graškom znoja i krv buknula u tristo boja“. To je zemlja koju su dede u ratovima branile, a očevi se starali da ne budemo željni, gladni, poderani. I u toj muci su završili „u kafani pored vina, da u njemu podave uzaludnih snova štenad“. „Roždestvo tvoje“ je i himna, i protest, i poziv na ustanak, u kojem Mika grmi protiv svih nepravdi na kojima je ravnica izgradila svoj uspavani, pregalački mentalitet.
„Srem“ je pesnik sazdao pred sam kraj života, te je ta poema gusto, gotovo neprohodno, prožeta bunilom, besom, ali i pomirenošću nekoga ko polako sa svime raskrštava i prašta se i oprašta. Kroz mračne stihove i rime, na kraju se ipak probija topli amanet: „Zato nek se živi za života strašno vole. To im mrtvi, iskeženi, poručuju odozdole!“
Autor: Miroslav Bašić Palković



















