Prikaz „Prebivališta“ Džumpe Lahiri: Između svetova
Pored ta tri svojevrsna stuba, temelj proze predstavlja priča o neukorenjenosti i samoći, ovde izvedena još veštije nego u „Tumaču bolesti“ (1999), prvencu Džumpe Lahiri, nagrađenim Pulicerovom nagradom. Najpre zato što preciznim iskazom, ostavljajući katkad reč na kraju rečenice, izdvojenu iza zareza – kao da želi da i njome dodatno podseti na usamljenost – ona uspešno spaja svakidašnje i univerzalno, prolazno i večno, bilo da na trotoaru, tokom šetnje, junakinja-spisateljica naiđe na spomen-ploču, osećajući se korak dalje „za mrvicu manje živa“, ili da posmatra senke prolaznika što se oslikavaju na zidu duž reke. „Izgledaju poput utvara koje se izvijaju u nizu, pokorne duše koje prelaze iz jednog sveta u drugi.“
Cela „Prebivališta“ izdeljena su malim granicama i zonama, svejedno da li se naratorka nalazi u muzeju posvećenom antikvitetskim kućama, gde strankinja leže na klupu, uklapajući se u postavku, ili da kod psihoterapeutkinje, iz ordinacije, naslućuje život „iza vrata“ koji ova deli sa svojom porodicom.
Bazen ima osam odvojenih traka, ali onako kako na plaži, na suncu, ne uspeva da pobegne iz senke tuđih života, tako i u vodi mora da upije gubitke i nesreće stranaca. Ti neobični dodiri, pogotovo scene u kojima na sebe projektuje tuđe sudbine, te susret s majkom i odlazak na očev grob – jesu ključna mesta romana, na čijim poslednjim stranicama, na ulici, prati tuđinku, „moju dvojnicu“, u pitkoj a izuzetno dubokoj igri identitetima, prostorom i – ogledalima.
Autor: Mića Vujičić
Izvor: NIN



















