Prikaz romana Amosa Oza „Moj Mihael“
Prvo srpsko izdanje ovog romana, u stilski preciznom i jezički bogatom prevodu Žermen Filipović, pojavilo se u oktobru 2011. godine i do sada je steklo naklonost mnogih čitalaca koji su u njemu prepoznali istančanu psihološku dramu koja izaziva emocionalne potrese u našem biću željnom ljubavi i utehe, čineći da sami sebi postavimo suštinski važna pitanja koja, namerno ili svesno, zataškavamo. Tome doprinosi veoma autentičan, emotivan, poetičan glas kojim je ispričana ova nesvakidašnja priča za koju je književnik Artur Miler zapisao: „prekrasno delo ogromne dubine koje ćemo pamtiti kao lirsku pesmu posvećenu narodu pišćeve zemlje i kao dirljivu ljubavnu priču“. Naime, Amos Oz priču poverava Hani Gonen, studentkinji književnosti koja se, nakon kratkog poznanstva, udaje za mladog i perspektivnog geologa Mihaela. Supružnici su, ispostavlja se nakon kratkog vremena, sušte suprotnosti: muž je sistematičan, razložan, posvećen usavršavanju, ali i spreman da pruži sve od sebe da njegova mala porodica živi što bolje i zadovoljnije. On se svim svojim bićem trudi da usreći nestabilnu i impulsivnu Hanu, ali iako proučava tektonske poremećaje zemlje, ne prepoznaje i ne može da razume one dubinske potrese u najbližem biću. Mlada žena, talentovana, maštovita, labilna priroda koju svekar jednom naziva pesnikinjom koja ne piše pesme, traži više od tradicionalnog braka, predvidljivih dešavanja, jednolične svakodnevice u materijalnoj oskudici u zemlji koja je poprište stalnih sukoba. Ona želi istinski susret dva bića, ljubav koja pokreće na velike stvari, ostvarenje mladalačkih ideala. Sugestivnost kojom nam se obraća ova junakinja, pripovedajući o ljubavi koja je nestala tako da nam se čini da je nikada nije ni bilo, čini da duboko saosećamo i patimo dok ona doživljava depresivne epizode i potpuno predavanje fantaziji, iz kojih je ne može povratiti ni muževljeva privrženost niti materinska ljubav prema malenom sinu. Hanina duša se, kao posuda koja godinama stoji na grani u dvorištu i odoleva naletima vetra i kiše, odjednom sama od sebe, pod dejstvom unutarnjih korozivnih sila, prelama i pada na zemlju pred našim očima.
Autor: Olivera Nedeljković



















