Prikaz romana Andreja Makina „Francusko zaveštanje“
Time će se, neosporno, umnožavati i sasvim različita čitanja priče o odrastanju usamljenog i ranjivog dečaka, koji se, u besputnom mestu na granici sa nepreglednim prostranstvima prelepog i strašnog Sibira, saživljava sa nostalgičnim pričama svoje bake Šarlote Lemonije, poreklom Francuskinje. Njene bajkovite, kroz jezik i vreme proceđene uspomene iz daleke domovine, gde je početkom dvadesetog veka stasavala među prefinjenim ljudima, u svakovrsnom obilju i spokojnoj atmosferi, postaju za preosetljivog mališana koje će izrasti u suptilnog i darovitog mladića, snažnije, prisutnije i upečatljivije od okruženja u kome živi. Da uobrazilja bude snažnija od svih utisaka koji dolaze iz dečakove svakodnevice, na poseban način, uz pripovedanje bake koja detinjstvo svojih unuka obasjava samim svojim prisustvom, doprineće i kovčeg sa isečcima iz francuske štampe, koji je iz Grada svetlosti nekim čudom dospeo u uspavanu zemlju i ostao neoštećen, uprkos daljinama, uprkos teškim vremenima u kojima su ljudi netragom nestajali zbog pogrešno izgovorene reči, zbog porekla, a najčešće – bez ikakvog razloga.
„Francusko zaveštanje“ Andreja Makina moguće je, u zavisnosti od onoga što nas je najdublje dotaklo, pročitati kao roman o tragičnim sudbinama ljudi zahvaćenih istorijskim vrtlogom i kao sagu o porodicama koje su društvene okolnosti zauvek razdvojile. Takođe, moguće je doživeti ovaj roman kao delo o dubokoj podvojenosti junaka koji su poreklom iz jedne kulture, a život provode u hiljadama kilometara dalekoj zemlji čija civilizacija počiva na sasvim drugačijem nasleđu i načelima. Priča o mladom čoveku koji traži mesto kome pripada i koje mu pripada, snažno čeznući da bude shvaćen i voljen, može se tumačiti kako u kontekstu alteriteta, obitavanja u graničnom prostoru, tako i sa stanovišta neprekidne protivurečnosti između Zapada i Istoka, ali i oštrog kontrasta između realnosti i snova.
Ukoliko ovo ostvarenje, ispripovedano s prividnom lakoćom, stilom koji je na tragu značajnih prethodnika i iz ruske i iz francuske književnosti, i mi sami budemo čitali u više navrata, a ono to istinski zaslužuje, u različitim razdobljima, u raznim životnim i čitalačkim okolnostima, najverovatnije ćemo ga uvek doživeti na novi, možda i sasvim drugačiji način. Ono što, skoro sasvim sigurno, ostaje nepromenjeno pri svakom novom iščitavanju „Francuskog zaveštanja“ jeste uverenost da nas Makinovo delo čini saosećajnijim i mudrijim nego što smo bili pre časova koje smo proveli nadneti nad njegove stranice.
Autor: Olivera Nedeljković



















