Prikaz romana „Crvena voda“: Jedan od najboljih trilera hrvatske književnosti
Književna karijera koju Jurica Pavičić vodi paralelno uz onu novinarsku, ali i onu filmsko-kritičarsku, razvija se na najbolji mogući način. Iz knjige u knjigu taj se autor evidentno razvija te se u svakom svome novom oknjiženju trudi (i to uspijeva) izbjeći i ne ponoviti nedostatke koje je kritika primijetila kod prethodnih mu knjiga. Tako je njegov prethodno objavljeni roman „Žena s drugog kata“ bio istaknut kao dotadašnji vrhunac njegova opusa, jer u njemu nije bilo nekih boljki njegovih prethodnih romana – nedovoljno profiliranih likova, stilskih nezgrapnosti i jezičke hrapavosti, žurnalističkog diskursa i esejističkih umetaka koji bi roman svojom eksplicitnom društvenom kritičnošću činili prirepkom Pavičićeva novinarskog angažmana. Nijedne od tih manjkavosti nema ni i u Pavičićevu novome romanesknome djelu „Crvena voda“.
Složena, a nimalo klimava, odlično konstruirana struktura i vrlo vješto vođena i mudro osmišljena priča što prati velik broj likova kroz gotovo tridesetogodišnje vremensko razdoblje Pavičićevu „Crvenu vodu“ čini najkompleksnijim, ali i najuspjelijim i najzrelijim djelom njegova opusa.
Naravno, i novi Pavičićev roman, kao i sve njegove proze uostalom (a ovo mu je sedmi roman, uz dvije zbirke priča i jednu dramu) duboko je uronjen u hrvatsku stvarnost. No ne samo u ovu današnju, recentnu, jer u priči koja započinje 23. rujna 1989. godine, a okončava se na isti dan 2017. godine, Pavičić oslikava mnogo od onog (lošeg) kroz što je naše društvo prošlo u tom periodu.
Tog 23. rujna 1989. godine u dalmatinskom Mistu održava se posljednja ribarska fešta sezone, na koju odlazi i 17-godišnja Silva, ali s koje se ona nikada ne vraća, a njezin nestanak stubokom će promijeniti živote članova njezine obitelji, ali i brojnih drugih stanovnika sredine u kojoj je Silva živjela. Pavičić u opsežnom romanu veliku važnost pridaje policijskoj istrazi Silvinog nestanka, ali se ipak prvenstveno fokusira na promjene koje je taj događaj prouzoričio dinamici odnosa unutar djevojčine obitelji, ali i unutar cijele dalmatinske malomišćanske sredine u kojoj likovi obitavaju. Pritom se u pripovijedanju služi multiperspektivnošću, uzevši za fokalizatore velik broj likova (policijski inspektor, Silvini roditelji i brat blizanac koji pokreće samostalnu istragu sestrinog nestanka, te nekoliko njihovih sumještana) iz čijih očišta pratimo događaje kroz razdoblje od 28 godina.
Pavičić uvjerljivo oslikava životnu stvarnost i atmosferu Mista – tipičnog dalmatinskog priobalnog mjestašca koje punim plućima živi od lipnja do kraja rujna da bi zamrlo ostatak godine – ali i suvereno vodi trilersku komponentu priče, u nekoliko navrata nabacivši tzv. krive tragove u cilju provociranja čitateljevih dedukcijskih sposobnosti i poticanja recipijenta na aktivnije praćenje priče.
No također, a što je i u njegovim prethodnim djelima bio važan sastojak, on ambijent svoje štorije autentično kontekstualizira usidrivši je u konkretnu, svima nam dobro poznatu zbilju bremenitu brojnim, eufemistički rečeno, osobitostima. Tako i njegov novi roman odlikuje uvjerljivo oslikan socijalni milje maloga dalmatinskog mjesta kroz prikaz brojnih promjena kroz koje ono, ali i njegovi stanovnici, od vremena kasnog socijalizma, preko rata i poslijeratne privatizacijske pljačke te deindustrijalizacije pa sve do aktualnog posttranzicijskog razdoblja grabežnog kapitalizma i neobuzdane apartmanizacije Dalmacije, prolaze. Pavičić sve to dočarava bez plakatnosti i napadnosti, bez dociranja i eksplicitne kritičnosti; socijalno-društvenu stvarnost učinio je pozornicom događanja i kontekstom vrlo vješto razvijane složene priče, uspješno izbjegavši opasnost da fabula postane tek izlikom za kritički angažman.
U „Crvenoj vodi“ prikaz međuljudskih odnosa razorenih tragičnim, i gotovo trideset godina nerazjašnjenim događajem, te uvjerljiva psihologizacija brojnih likova tim događajem obilježenih i promijenjenih u prvome je planu, dok su društveno-političke i socijalne promjene tek pozadinsko, iako također dodatno opterećenje njihovim sudbinama. Na taj način roman započet kao triler poprima obilježja obiteljske drame dodatno obogaćene elementima društvenog, političkog i psihološkog romana. Pritom se nijedna sastavnica ne doima na silu uguranom u tekst, a skladna sraslost i uklopljenost svih komponenti roman čine uistinu vrhunskim ostvarenjem. Kao dodatni, ali također suptilno i nenapadno građen, važan značenjski sloj romana nadaje se odnos pojedinca spram zajednice – kako one uže, obiteljske, tako i šire društvene zajednice – u smislu (ne)pokoravanja društveno nametnutim obrascima ponašanja, običajima, mentalitetnim datostima, ritualima, te (ne)prilagođavanja vlastitih postupaka očekivanjima sredine.
Izmjenom različitih likova u poziciji fokalizatora Pavičić je usložnio rukopis izbjegavši monotonost i ostvarivši mnogostrukost očišta, ali je takvom kompozicijom roman učinio i dodatno bogatim kroz prikaz životnih putanja velikog broja likova, svakome od kojih je upravo inicijalni tragični događaj (pre)usmjerio sudbinu. Iako u romanu ne nedostaje ni dilera koji postaju ugledni građani (štoviše, župani!), ni poginulih branitelja, ni propale industrije i tranzicijske pljačke, ni bešćutnih kapitalista koji trže tuđu nesreću, Silvin nestanak nijednom ne pada u drugi plan, a konačno (i neočekivano) razrješenje njezine tragične sudbine koje u svojem temelju ima naglasak upravo na intimitetu i privatnosti, čak i na svojevrsnoj primordijalnosti (u smislu prevage emocija nad razumom), na zločinu zbog ljubavi, i kazni oštrijoj od bilo koje zakonom predviđene, zaključna je apostrofacija suštinskog motivsko-značenjskog supstrata Pavičićeva sjajnoga romana.
Autor: Božidar Alajbegović
Izvor: lupiga.com
Složena, a nimalo klimava, odlično konstruirana struktura i vrlo vješto vođena i mudro osmišljena priča što prati velik broj likova kroz gotovo tridesetogodišnje vremensko razdoblje Pavičićevu „Crvenu vodu“ čini najkompleksnijim, ali i najuspjelijim i najzrelijim djelom njegova opusa.
Naravno, i novi Pavičićev roman, kao i sve njegove proze uostalom (a ovo mu je sedmi roman, uz dvije zbirke priča i jednu dramu) duboko je uronjen u hrvatsku stvarnost. No ne samo u ovu današnju, recentnu, jer u priči koja započinje 23. rujna 1989. godine, a okončava se na isti dan 2017. godine, Pavičić oslikava mnogo od onog (lošeg) kroz što je naše društvo prošlo u tom periodu.
Tog 23. rujna 1989. godine u dalmatinskom Mistu održava se posljednja ribarska fešta sezone, na koju odlazi i 17-godišnja Silva, ali s koje se ona nikada ne vraća, a njezin nestanak stubokom će promijeniti živote članova njezine obitelji, ali i brojnih drugih stanovnika sredine u kojoj je Silva živjela. Pavičić u opsežnom romanu veliku važnost pridaje policijskoj istrazi Silvinog nestanka, ali se ipak prvenstveno fokusira na promjene koje je taj događaj prouzoričio dinamici odnosa unutar djevojčine obitelji, ali i unutar cijele dalmatinske malomišćanske sredine u kojoj likovi obitavaju. Pritom se u pripovijedanju služi multiperspektivnošću, uzevši za fokalizatore velik broj likova (policijski inspektor, Silvini roditelji i brat blizanac koji pokreće samostalnu istragu sestrinog nestanka, te nekoliko njihovih sumještana) iz čijih očišta pratimo događaje kroz razdoblje od 28 godina.
Pavičić uvjerljivo oslikava životnu stvarnost i atmosferu Mista – tipičnog dalmatinskog priobalnog mjestašca koje punim plućima živi od lipnja do kraja rujna da bi zamrlo ostatak godine – ali i suvereno vodi trilersku komponentu priče, u nekoliko navrata nabacivši tzv. krive tragove u cilju provociranja čitateljevih dedukcijskih sposobnosti i poticanja recipijenta na aktivnije praćenje priče.
No također, a što je i u njegovim prethodnim djelima bio važan sastojak, on ambijent svoje štorije autentično kontekstualizira usidrivši je u konkretnu, svima nam dobro poznatu zbilju bremenitu brojnim, eufemistički rečeno, osobitostima. Tako i njegov novi roman odlikuje uvjerljivo oslikan socijalni milje maloga dalmatinskog mjesta kroz prikaz brojnih promjena kroz koje ono, ali i njegovi stanovnici, od vremena kasnog socijalizma, preko rata i poslijeratne privatizacijske pljačke te deindustrijalizacije pa sve do aktualnog posttranzicijskog razdoblja grabežnog kapitalizma i neobuzdane apartmanizacije Dalmacije, prolaze. Pavičić sve to dočarava bez plakatnosti i napadnosti, bez dociranja i eksplicitne kritičnosti; socijalno-društvenu stvarnost učinio je pozornicom događanja i kontekstom vrlo vješto razvijane složene priče, uspješno izbjegavši opasnost da fabula postane tek izlikom za kritički angažman.
U „Crvenoj vodi“ prikaz međuljudskih odnosa razorenih tragičnim, i gotovo trideset godina nerazjašnjenim događajem, te uvjerljiva psihologizacija brojnih likova tim događajem obilježenih i promijenjenih u prvome je planu, dok su društveno-političke i socijalne promjene tek pozadinsko, iako također dodatno opterećenje njihovim sudbinama. Na taj način roman započet kao triler poprima obilježja obiteljske drame dodatno obogaćene elementima društvenog, političkog i psihološkog romana. Pritom se nijedna sastavnica ne doima na silu uguranom u tekst, a skladna sraslost i uklopljenost svih komponenti roman čine uistinu vrhunskim ostvarenjem. Kao dodatni, ali također suptilno i nenapadno građen, važan značenjski sloj romana nadaje se odnos pojedinca spram zajednice – kako one uže, obiteljske, tako i šire društvene zajednice – u smislu (ne)pokoravanja društveno nametnutim obrascima ponašanja, običajima, mentalitetnim datostima, ritualima, te (ne)prilagođavanja vlastitih postupaka očekivanjima sredine.
Izmjenom različitih likova u poziciji fokalizatora Pavičić je usložnio rukopis izbjegavši monotonost i ostvarivši mnogostrukost očišta, ali je takvom kompozicijom roman učinio i dodatno bogatim kroz prikaz životnih putanja velikog broja likova, svakome od kojih je upravo inicijalni tragični događaj (pre)usmjerio sudbinu. Iako u romanu ne nedostaje ni dilera koji postaju ugledni građani (štoviše, župani!), ni poginulih branitelja, ni propale industrije i tranzicijske pljačke, ni bešćutnih kapitalista koji trže tuđu nesreću, Silvin nestanak nijednom ne pada u drugi plan, a konačno (i neočekivano) razrješenje njezine tragične sudbine koje u svojem temelju ima naglasak upravo na intimitetu i privatnosti, čak i na svojevrsnoj primordijalnosti (u smislu prevage emocija nad razumom), na zločinu zbog ljubavi, i kazni oštrijoj od bilo koje zakonom predviđene, zaključna je apostrofacija suštinskog motivsko-značenjskog supstrata Pavičićeva sjajnoga romana.
Autor: Božidar Alajbegović
Izvor: lupiga.com
