Prikaz romana „Crvena voda“: Što se događa kad sve stane
Kao što i vrapci na grani znaju, počela sam raditi. Otkako radim (od ponedjeljka do petka, od 7 do 15), nemam toliko vremena za čitanje. Imam, ali ne u tolikoj mjeri. Ako i imam, onda me obično umor savlada. Tako da je moj novi dnevni limit šezdesetak stranica. Ništa me ne pitajte, to mi je jako strašno.
Tako sam počela čitati „Crvenu vodu“, autora Jurice Pavičića. Mislila sam da je to neka drama, jer nisam dosad čitala krimiće hrvatskih autora. Nisam ni znala da krimiće netko piše u Hrvatskoj. Ali za sve postoji prvi put.
Ništa se loše ne može dogoditi. Jer ovo nije američki velegrad, ovdje nema kidnapera, sjecikesa i serijskih ubojica. Ovo je Misto – a u Mistu se nikad nikom ništa nije dogodilo.
Godina je 1989. Silva Vela sprema se za izlazak i pozdravlja svoje roditelje. Nakon toga jednostavno nestaje iz njihovih života. U jednom danu njihov život više nikada neće biti isti. Jer u njihovo selo i u njihovu kuću dolazi milicija s inspektorom Gorkim Šainom, koji uistinu vjeruju kako će to biti još jedan rutinski zadatak. Gorki je uvjeren kako je to još jedan slučaj maloljetničkog bježanja, gdje će se Silva kroz dan-dva vratiti i sve će se opet vratiti u normalu.
To se ne događa. Bez ikakvih korisnih tragova, bez svjedoka, bez ičega što bi ukazivalo na bilo koji mogući scenarij, milicija polako odustaje. Bez nečega što bi ih usmjerilo u bilo kakvom smjeru, nalaze se na mrtvoj točki i nemaju motiva za krenuti dalje.
A onda se događa rat. Čak i da su postojali opipljivi tragovi, nestanak jedne djevojke iz malog mjesta više ne znači ništa. „Mi nismo više policija, kaže joj. Mi smo vojska. Dolje pred zgradom, ljudi mi u rajc ukrcavaju minobacače. Ginu po fronti. Pa je l’ stvarno mislite – kaže – da se mi stižemo bavit nekom curom što je pobigla od kuće?“
Bez obzira na manjak dokaza, na nezainteresiranost milicije, na rat, Silvu ne prestaju tražiti otac Jakov, majka Vesna i njezin brat blizanac Mate. Oni imaju osjećaj kako ništa nije gotovo, kako ništa nije riješeno. „Silva nije bila ni mrtva ni živa. Silva je nestala. A nestaloj ne možete ni poći na grob ni ispeći tortu. S nestalom ne možete slaviti, ne možete je oplakivati, ne možete s njom razgovarati niti kovati planove.“
Sve se mora žrtvovati, kada je jedan od nas u nevolji.
Oni jednostavno ne odustaju. Sjedaju u auto i lijepe plakate: po Splitu i okolici, Bosni, Hercegovini, Zagrebu i Ljubljani. Mate odustaje od fakulteta i nalazi posao gdje se vozi po cijeloj Europi. A dok radi, pretražuje ulice i stalno negdje gleda ne bi li ugledao svoju sestru.
Postoji toliko stvari koje bih vam još htjela napisati o knjizi, ali ne smijem pokvariti dojam. Nekad imam osjećaj da mi je lakše pisati recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nego o knjizi koja mi se sviđa. Kad pišem recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nalazim gomilu sitnih detalja koji mi zapadnu za oko i koje mogu prokomentirati a da vam (objektivno) ne odam nikakve detalje koji su bitni za radnju. Kada pišem recenziju za knjigu koja me je oborila s nogu, prvo što uvijek želim je prepisati pola knjige. Želim se dotaknuti svake bitne radnje. Želim pisati o svakom najsitnijem detalju i onda shvatim da to jednostavno ne mogu. Jer se toliko unesem u odličnu knjigu i onda bih vam odmah sve ispričala.
Meni je ova knjiga stvarno genijalna, jer nije tipičan krimić. Ovo nije priča u kojoj se dogodi nestanak ili ubojstvo, pa onda policija prati tragove, a obitelj i bližnji otkrivaju stvari jedni o drugima, dok je dođe vrhunac koji na kraju sve riješi.
Ovo je realnost. Imamo djevojku od 17 godina koja je jednostavno nestala. Slučaj je prijavljen policiji (miliciji), koji su odradili svoj zadatak: obišli mjesto, ispitali obitelj, pronašli svjedoke i ispipali moguće teorije. Ali nisu imali tragove i nisu imali dokaze. I bez toga je slučaj stao. Zanemarujući činjenicu da se dogodio rat, slučaj bi svejedno stajao među hrpom nerazriješenih spisa.
Kad bi se netko na nasilje navukao, obično bi u nevolje uvalio i sebe i svoje.
Kao što sam već rekla, knjigu nisam čitala onim tempom kojim sam navikla, što znači da sam knjigu čitala neka četiri dana. Svaki put kad bi me umor savladao, ljutila sam se na sebe jer sam htjela saznati što ide dalje. Kad sam bila na poslu, razmišljala sam o knjizi. Gdje god da sam bila, u mojim mislima je konstantno bila „Crvena voda“.
„Crvena voda“ je naša realnost. Priča o tome što se dogodi dok istraga stoji, dok se ne događa ništa, dok se nitko ne miče s mrtve točke. Ovo je knjiga o tome što se događa s obitelji kada znaju da su bespomoćni, kad znaju da nemaju podršku od nikoga, kad znaju da su prepušteni sami sebi. Ovo je knjiga o tome kako nestanak jedne djevojke u malom mjestu poremeti mir koje je to mjesto imalo, mjesto gdje svatko svakoga zna, a ipak se ne zna što se dogodilo s jednom djevojkom. Ovo je knjiga o tome što se događa kad sve stane.
Grickajmo knjige zajedno!
Izvor: Knjigožderonja
Tako sam počela čitati „Crvenu vodu“, autora Jurice Pavičića. Mislila sam da je to neka drama, jer nisam dosad čitala krimiće hrvatskih autora. Nisam ni znala da krimiće netko piše u Hrvatskoj. Ali za sve postoji prvi put.
Ništa se loše ne može dogoditi. Jer ovo nije američki velegrad, ovdje nema kidnapera, sjecikesa i serijskih ubojica. Ovo je Misto – a u Mistu se nikad nikom ništa nije dogodilo.
Godina je 1989. Silva Vela sprema se za izlazak i pozdravlja svoje roditelje. Nakon toga jednostavno nestaje iz njihovih života. U jednom danu njihov život više nikada neće biti isti. Jer u njihovo selo i u njihovu kuću dolazi milicija s inspektorom Gorkim Šainom, koji uistinu vjeruju kako će to biti još jedan rutinski zadatak. Gorki je uvjeren kako je to još jedan slučaj maloljetničkog bježanja, gdje će se Silva kroz dan-dva vratiti i sve će se opet vratiti u normalu.
To se ne događa. Bez ikakvih korisnih tragova, bez svjedoka, bez ičega što bi ukazivalo na bilo koji mogući scenarij, milicija polako odustaje. Bez nečega što bi ih usmjerilo u bilo kakvom smjeru, nalaze se na mrtvoj točki i nemaju motiva za krenuti dalje.
A onda se događa rat. Čak i da su postojali opipljivi tragovi, nestanak jedne djevojke iz malog mjesta više ne znači ništa. „Mi nismo više policija, kaže joj. Mi smo vojska. Dolje pred zgradom, ljudi mi u rajc ukrcavaju minobacače. Ginu po fronti. Pa je l’ stvarno mislite – kaže – da se mi stižemo bavit nekom curom što je pobigla od kuće?“
Bez obzira na manjak dokaza, na nezainteresiranost milicije, na rat, Silvu ne prestaju tražiti otac Jakov, majka Vesna i njezin brat blizanac Mate. Oni imaju osjećaj kako ništa nije gotovo, kako ništa nije riješeno. „Silva nije bila ni mrtva ni živa. Silva je nestala. A nestaloj ne možete ni poći na grob ni ispeći tortu. S nestalom ne možete slaviti, ne možete je oplakivati, ne možete s njom razgovarati niti kovati planove.“
Sve se mora žrtvovati, kada je jedan od nas u nevolji.
Oni jednostavno ne odustaju. Sjedaju u auto i lijepe plakate: po Splitu i okolici, Bosni, Hercegovini, Zagrebu i Ljubljani. Mate odustaje od fakulteta i nalazi posao gdje se vozi po cijeloj Europi. A dok radi, pretražuje ulice i stalno negdje gleda ne bi li ugledao svoju sestru.
Postoji toliko stvari koje bih vam još htjela napisati o knjizi, ali ne smijem pokvariti dojam. Nekad imam osjećaj da mi je lakše pisati recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nego o knjizi koja mi se sviđa. Kad pišem recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nalazim gomilu sitnih detalja koji mi zapadnu za oko i koje mogu prokomentirati a da vam (objektivno) ne odam nikakve detalje koji su bitni za radnju. Kada pišem recenziju za knjigu koja me je oborila s nogu, prvo što uvijek želim je prepisati pola knjige. Želim se dotaknuti svake bitne radnje. Želim pisati o svakom najsitnijem detalju i onda shvatim da to jednostavno ne mogu. Jer se toliko unesem u odličnu knjigu i onda bih vam odmah sve ispričala.
Meni je ova knjiga stvarno genijalna, jer nije tipičan krimić. Ovo nije priča u kojoj se dogodi nestanak ili ubojstvo, pa onda policija prati tragove, a obitelj i bližnji otkrivaju stvari jedni o drugima, dok je dođe vrhunac koji na kraju sve riješi.
Ovo je realnost. Imamo djevojku od 17 godina koja je jednostavno nestala. Slučaj je prijavljen policiji (miliciji), koji su odradili svoj zadatak: obišli mjesto, ispitali obitelj, pronašli svjedoke i ispipali moguće teorije. Ali nisu imali tragove i nisu imali dokaze. I bez toga je slučaj stao. Zanemarujući činjenicu da se dogodio rat, slučaj bi svejedno stajao među hrpom nerazriješenih spisa.
Kad bi se netko na nasilje navukao, obično bi u nevolje uvalio i sebe i svoje.
Kao što sam već rekla, knjigu nisam čitala onim tempom kojim sam navikla, što znači da sam knjigu čitala neka četiri dana. Svaki put kad bi me umor savladao, ljutila sam se na sebe jer sam htjela saznati što ide dalje. Kad sam bila na poslu, razmišljala sam o knjizi. Gdje god da sam bila, u mojim mislima je konstantno bila „Crvena voda“.
„Crvena voda“ je naša realnost. Priča o tome što se dogodi dok istraga stoji, dok se ne događa ništa, dok se nitko ne miče s mrtve točke. Ovo je knjiga o tome što se događa s obitelji kada znaju da su bespomoćni, kad znaju da nemaju podršku od nikoga, kad znaju da su prepušteni sami sebi. Ovo je knjiga o tome kako nestanak jedne djevojke u malom mjestu poremeti mir koje je to mjesto imalo, mjesto gdje svatko svakoga zna, a ipak se ne zna što se dogodilo s jednom djevojkom. Ovo je knjiga o tome što se događa kad sve stane.
Grickajmo knjige zajedno!
Izvor: Knjigožderonja
