Prikaz romana „Dete od peska“ Tahara Ben Želuna
Marokanski i frankofoni pisac Tahar Ben Želun (1944- ), nedavno i gost beogradskog Sajma knjiga, u romanu „Dete od peska“ nastoji (i u potpunosti u tom svom naumu i uspeva) da kroz prizmu umetničke proze a unutar konteksta strogo kodiranog i često izrazito netrpeljivog arapskog sveta ispriča priču sa snažnom poentom usredsređenom na balast i darove drugosti. „Dete od peska“ je priča mudro i celishodno usredsređena na glavni lik kao motor svih motora, a reč je o Ahmedu, kojem je, kako bi se spasla očeva čast, nametnuto da život provede pod krinkom i senkom pola kome suštinski i anatomski nikako ne pripada. Naime, Ahmed je muškarac samo po imenu koji, slomljen, zastrašen i nesnađen, na kraju i prihvata takav fatum, pa se čak i ženi takođe zapostavljenom i izmučenom devojkom, u kojoj ubrzo prepoznaje i dobiva i saučesnicu i saborkinju u snalaženju kroz taj teški pakao laži i represije.
Tahar Ben Želun (koji će za nastavak ovog romana, delo „Sveta noć“, u prevodu Nadežde Obradović i takođe u izdanju beogradske Lagune, dobiti i malo je reći prestižnu Gonkurovu nagradu) uspeva da, uz evidentan trud da povest osnaži lokalnim koloritom i rečitim i iskrenim prikazom tamošnjih slika i prilika, dosegne i tačku uvek dobrodošle, a često i prekopotrebne univerzalnosti, te se „Dete od peska“ (kao i „Sveta noć“) mogu čitati kao dela čiji autor vešto, mudro i zanatski besprekorno iznosi povest o polaznim ljudskim porivom za slobodom, sa jedne, i potrebom drugih da ugnjetavaju, dajući danak u tuđoj krvi i sreći, ionako eluzivnim i poroznim društvenim uslovljavanjima, najčešće tek naučenim odjecima ionako upitno tačno tumačene prošlosti. U svetlu tako dubokih oprečnost možemo čitati i sledeće rečenice iz izvanrednog „Deteta od peska“: „Nikoga ništa ne pitam. Pijem kafu i živim. Ni dobro, ni loše. Nikoga ništa ne pitam, jer su moja pitanja bez odgovora. Ja to znam zato što živim sa obe strane ogledala. Iskreno govoreći, nisam ozbiljan. Volim da se igram čak i ako moram da nanosim zlo. Ja sam odavno iznad zla. Gledam sve to izdaleka, sa vrha svoje usamljenosti.“
Autor: Zoran Janković
Izvor: Optimist



















