Prikaz romana Đorđa Lebovića „Semper idem“
Nastajala u doba kada su na Balkanu u svom najstrašnijem obličju pomaljale aveti prošlosti, Lebovićeva knjiga sećanja na minula vremena, već svojim naslovom opominje da je na ovom svetu punom lepote i užasa uvek sve isto. Jer čak i kada nam se učini da je čovek, posle strahotnih iskustava Holokausta, genocida, nuklearnih i ekoloških katastrofa, naučio da prepozna zlo i da će već u sledećem navratu moći da spreči bujanje užasa najpre u samom sebi, a potom i oko sebe – stvarnost nas uvek razuveri. Zato latinske reči semper idem, u koje se pisac, još kao dečak, zagledao na portalu evangelističke crkve u rodnom gradu, stoje i na pročelju knjige koja duboko svedoči o neprestanom vraćanju zla i pitanjima koja će zauvek ostati bez odgovora. Iako pisac nije stigao da završi tri poslednja poglavlja svoje hronike jednog detinjstva, ona predstavlja duboko potresno, kompleksno i višeslojno delo koje se može čitati na mnogo načina. Ali bez obzira doživljavamo li je kao sagu jevrejske porodice koja će u nacističkim logorima biti skoro iskorenjena, setnu pripovest o sazrevanju osetljivog i lucidnog bića čija sudbina je na izvestan način otelovljenje usuda njegovog bezdomnog i rasejanog naroda pred nama će se ukazati živopisna rekonstrukcija jedne epohe na panonskim mnogonacionalnim i multikulturalnim prostorima.
Zahvaljujući raskošnom pripovednom daru, dramskom i životnom iskustvu, Lebović čitaoca lako i jednostavno vodi kroz brojne epizode koje prate sudbine članove njegove porodice. Prateći svaku od grana porodičnog stabla koje se dodatno razgranalo razvodom roditelja i njihovim sklapanjem novih brakova, autor stvar živopisnu galeriju portreta koji, osim porekla, imaju malo zajedničkog i srodnog. Upirući bezazleni dečji pogled u svakog od njih, mališan stiče prva neposredna znanja o okruženju u kome odrasta, najpre uz majku u Zagrebu, a potom kod oca i rodbine u Somboru. Isprva, njegov svet je skoro arkadijski, ali vremenom biva sve tamnije osenčen rastancima, gubitkom dragih osoba, sve oštrijim pretnjama i grublje izraženim oblicima antisemitizma. Opčinjen knjigama, dečak se seli ne samo iz grada u grad, već od jednog do drugog člana porodice i rano stiče uverenje da duboko razumevanje i emocije među ljudima nemaju veze sa konfesionalnom i nacionalnom pripadnošću, pa čak ni sa krvnim srodstvom. Bez obzira na brojne tetke, ujake i mnoštvo drugih rođaka, on oseća bliskost i istinsku povezanost sa onima koji mu nisu srodnici: mladom dadiljom, lucidnim tečom, nezlobivim očuhom i drugom dedinom suprugom, nežnom i punom empatije. Kombinujući neposredna iskustva prerano omudrelog dečaka sa naknadno pribeleženim sećanjima, Lebović minuciozno i sa humorom opisuje prelaz iz stanja detinjeg blaženstva u svet koji je premrežen pitanjima za koje valja naći odgovore. Osim u knjigama i snoviđenjima koja imaju dimenzije prekognicijskog, senzibilno i čitanjem oplemenjeno biće, odgovore traži od bližnjih, a potom i od iskusnijih vršnjaka i prvih simpatija. Ipak, ne uspeva da dobije smislen odgovor na pitanje koje ga opseda: kako možemo biti obeleženi i osuđeni samo zato što smo se rodili kao član neke porodice, pripadnik nacije ili vere? Koliko ima rajeva?, pita suptilni dečak jednom prilikom dedu. A uskoro će i sam shvatiti da se čak i na zemlji, na svakom koraku, može naći mesto koje se s pravom može nazvati pakao. Otkrio sam svet u kome se ne može živeti slobodno, bez straha, zapisao je predosećajući zlo kome ni mnogo stariji i iskusniji neće pokušati da se odupru.
„Semper idem“ Đorđa Lebovića je knjiga visokih umetničkih vrednosti posvećena strašnim popravnim ispitima na kojima nas, iznova, obara ona ista učiteljica života. U nadi da nas čitanje ipak može suštinski promeniti, preporučujemo je svima onima koji traže štivo koje će ih učiniti plemenitijim i boljim ljudima.
Autor: Olivera Nedeljković



















