Prikaz romana Elizabet Gilbert „Grad devojaka“ – Ideal(i)
Devetnaestogodišnja Vivijan napušta prestižni koledž Vasar, što je sramota za njene više no dobrostojeće roditelje koji je maltene iz očajanja šalju ekscentričnoj i robusnoj, bliskoj srodnici Peg koja u Njujorku vodi siromašni „Teatar Lili“, čija reputacija je sumnjiva (kritika porodice; osim toga protagonistkinja nije imala dobar odnos, posebno, s majkom). Autorki nije bilo lako učiniti verodostojnim – a ipak je uspela u tome – lik kćerke bogate familije koja ne samo da se, u svojstvu kostimografkinje snalazi u metropoli, u oprečnom sloju uglavnom poročnih horskih pevačica, balerina, šou-gerli i glumaca mahom sumnjivog kvaliteta, nego s lakoćom odbacuje komfor na koji je navikla u korist stečene slobode koju neštedimice i samopouzdano koristi da upozna i pronađe sebe i svoju probuđenu seksualnost. (Živopisna galerija – pozorišnih i okolnih – likova samo je deo složene i plastične slike društva, koja dobija bitnu dimenziju više istorijskim okolnostima: Drugim svetskim ratom kao opštom pozadinom ali i vrelom uverljivih pojedinosti poput nestašice benzina ili tekstila za kostime koje glavna junakinja šije za „Teatar Lili“.) Međutim, Vivijanin promiskuitet nije samodovoljan – niti su scene seksa opisane eksplicitno – nego predstavlja sredstvo za lakši dolazak do supstance: samosaznanja, feminističke osvešćenosti pa, na kraju krajeva, i odgovornosti. Štaviše, autorka ovakvu poziciju dodatno produbljuje i kritikom mačizma ali i ukupne trenutne društvene situacije. Iz ovog prikaza ne bi smelo izostati ni pominjanje čestih a razrađenih dijaloga, uglavnom punih ironije i humora.
Dramaturški efektan, složen i zanimljiv, sa višeslojnim likom glavne junakinje, ambijentalno veoma plastičan i društveno angažovan, roman „Grad devojaka“ deluje kao jedan od najboljih trenutnih recepata za idealan spoj kvalitetne i komercijalne proze.
Autor: Domagoj Petrović



















