Prikaz romana „Islednik“ Dragana Velikića
Deseti roman u nas dobro poznatog pisca Dragana Velikića zasluženo je 2015. okrunjen NIN-ovom nagradom (što se njega tiče, drugom koju je dobio). Prijašnji romani ovog autora dali su nam naslutiti kako se u njega kod književnosti radi prije svega o pisanju koje svoje povodne materijale ima u knjigama drugih autora. Život što ga živimo i knjige koje u tom životu čitamo nisu u njega bile u ravnopravnom suodnosu, nego je življenje kao aktivnost bilo u sjeni čitanja. A kako pisanje nije samo prepričavanje događaja, nego i nadovezivanje na pisanja drugih autora, Velikić je prije svega bio (i dobrim dijelom ostao) pisac dijaloga sa spisateljskim modelima iz prošlosti i sadašnjosti. Iz njegovih vas knjiga osim njega gledaju i pisci koje on voli, čijim se osjećajem za ritam poetske stvarnosti rukovodi ponekad u istoj mjeri u kojoj se oslanja na svoje autohtono doživljavanje ritma proze. Jer proza je prije svega ritam, a on je kod Velikića blago naznačen, kod njega se izmjenjuju defanziva vlastite osjećajnosti i ofenziva poetičkog modela kojeg od velikih prethodnika ili suvremenika. Velikić je pisac stišanoga glasa, nenametljiv, smiren, melankoličan, redovito ostvaruje ugođaj kao da opisivane stvari promatra kroz objektiv a ne direktno, kao da je između njega i svijeta čitava paleta izražajnih sredstava uporabljenih kao zaštitna ograda i objektiv istovremeno.
„Islednik“ je u tom smislu drugačija Velikićeva knjiga, otvorenija, lapidarnija i ambicioznija u isto vrijeme, pisana bez spomenutih obrambeno-pojačavajućih tehnika, direktnija, a da pritom pisac nije izgubio svoja rafinirana izražajna sredstva, optiku za koju odmah osjetite kako nije iz svakidašnje ponude površnih doživljaja. Knjiga je naglašeno autobiografska i u vrlo važnom smislu toponimska jer opisivanjem ostavlja književno uvjerljiv trag o gradu u kojem se većim dijelom događa, i u njoj Velikić otvara škrinju prošlosti pišući o svome odnosu s majkom, koju interpretira i kroz doživljaje koje su o njoj imali susjedi i znanci iz davnih vremena kada su živjeli u Puli, mjestu Velikićeva odrastanja. A upravo tim gradom počinje Velikićev ulazak u književnost, romanom „Via Pula“, gdje su ravnopravno tretirani nadrealni, snoviti i realistički elementi opisivanoga mjesta. Kao da i sam autor na svoj novi spisateljski stil gleda kao na otvaranje prema čitatelju, on zapisuje: „Zar je trebalo da poživi pola veka pa da shvati da emocije ne treba kriti? Da se ne plaši slobode; da bude onaj koji jeste; da se ne obazire na okolinu.“ A ovaj obiteljski roman s fokusom na majku o kojoj se razmišlja i piše u sjeni velikih genetskih kišobrana svoje teorijsko utemeljenje nalazi u radu mađarskog psihoanalitičara Leopolda Szondija o obiteljskom nesvjesnom. Velikić objašnjava: „Preci su u formi latentnih recesivnih gena prisutni u potomcima, nesvesno utiču na izbor ljubavnog i bračnog partnera, prijatelja, ideala, profesije, vrste bolesti i smrti, i na taj način upravljaju njihovom sudbinom.“ Mi smo konvertirane genetske pošiljke, nasljeđujemo čak i snove (ideja koja bi legla Miloradu Paviću), krećemo se na neizvjesnom teritoriju već unaprijed određenoga – stvar neizvjesnom čine naša optimistična očekivanja u vezi s raspletima koje su skoro pa matematički sigurni rezultati genetskih jednadžbi.
No Velikić u „Isledniku“, gdje u skladu s Kierkegaardovom idejom o čovjeku koji isljeđuje, špijunira sama sebe, ne razvija samo autobiografiku nego u drugom dijelu knjige daje dokumentarni iskaz o prije opisanim događajima, s time što je i ova dokumentarika fingirana, romanopisačka – Lizeta ovdje dobija više prostora, počne se runiti njezina tajna, nazočimo rasplitajima evidentno burna života. Ali ni biografika ne bi bila to što je da Velikić suptilno ne nastoji uhvatiti duh vremena kroz gnomičke iskaze naratora, kasnije u drugom dijelu distanciranoga pisca, pa čitatelj polako slaže mozaik od tih naizgled rasutih dijelova koje autor meandrično organizira. Osim toga, radi se o do sada poetički najraspisanijoj Velikićevoj knjizi (ne računamo li eseje objavljene u knjizi „O piscima i gradovima“, povodom kojih se Velikića stavilo uz rame sa Isidorom Sekulić, a višeg mjesta u srpskoj književnosti nema, ne računamo li Stanislava Vinavera koji je galaksija za sebe), u kojoj on raskošno i duhovito lamentira o odnosu književnosti i zbilje. Njegovom naratoru majka konstantno spočitava izmišljaje i zaobilaženje zaista važnih događaja, njoj je bitno da svijet koji ona osjeća i sve slabije pamti bude na neki način ovjekovječen. Ona, da stvar bude dramatičnija, boluje od Alzheimerove bolesti, konstantno je opsjednuta spiskovima i živi u strahu od zaborava. Ovu situaciju dodatno podvlači autorov odnosno naratorov strah od tonjenja svijeta u ništavilo nesjećanja – na kraju romana Velikić navodi rezultate jednog od multicentričnih neuroloških istraživanja po kojemu čak 75% od ispitanika oboljelih od Alzheimera pokazuje opsesivnu sklonost sastavljanjima raznih lista, čak i prepisivanju telefonskih imenika i adresara, to jest, kako Velikić zapisuje, bilježenja svega i svačega. Velikić ne bi bio to što je, a on je prije svega veliki zaljubljenik u literarne moći, da roman nije prošarao riječima i citatima velikih prethodnika poput Borislava Pekića, Gajte Gazdanova, Witolda Gombrowicza, čijim se riječima služio kao potpornjima vlastitih romanesknih istraživanja već viđenoga, smještenoga u onaj manovski zdenac prošlosti. Čitatelj zbog osobenog variranja tema, već spomenute meandričnosti, unatoč detaljnom istraživanju davnih dana ipak i prije svega može uživati u ritmu u kojem se ovo spiralno spuštanje i podizanje odigrava, koje je kod osjetljiva pisca poput Velikića u velikoj prednosti pred mikroskopijom kao inzistiranjem na točnosti. Pišući o majci koja se buni protiv pisanija svoga sina kao lažljivih proizvoda, pisac sam daje prednost imaginativnim naspram dokumentarnih vrata, kao mjesta ulaska u svijet i život. Tako i roman počinje krajem: pisac saznaje u Budimpešti da mu je umrla majka i onda piše ovu knjigu sastavljenu od fragmenata sjećanja i krhotina usput od svjedoka pokupljenih svjedočanstava. Jedino o Lizeti piše zaokruženo, cjelovito. Fragmentiranje već fragmentiranog najbolje se osjeća kada pisac posjeti devedesetogodišnjeg prijatelja svojih roditelja. Na svoje čuđenje primjećuje kako se ovaj ne sjeća fraze koja je bila osnovni dio njegova identiteta (barem po sjećanju autora). Pored ljudi, ovdje je uhvaćen i duh grada koji je rastao, cvao i propadao u sjeni moćnog političara što je ljetovao na Brijunima, pa se oko njega i njegove svite spleću i prenose priče o moći i nemoći, o tjelohraniteljima, satovima koje su nosili moćnici, kao svevremenom simbolu moći (još pamtimo ne tako davne satne afere), o Titu kao starom i prefriganom liscu i njegovu satu s tajanstvenom šifrom ispod dupla poklopca. Ima i ezoterijskih momenata, kao danka duhu vremena i proživljenom vremenu ujedno: urar priča o ljudskoj vrsti kao o farmi, o uzgajalištu iz kojeg si hranu uzimaju svemirci. Nije Velikić ovdje izbjegavao ni očitovati se u vezi raznih aktivista, bilo naših ili stranih: piše kako je posljednji rat bio povod da se razmile po Europi i dušebrižnički bezvrijedno i ambiciozno porade na razvijanju dimenzija vlastitog imagea. Piše: „Sretao sam ih po konferencijama i simpozijumima, uvek zabrinute za sudbinu sveta, heroje konformizma, virtuoze intonacija, najamnike u službi nevidljivih centara moći.“ Što naziva putujućim teatrom parazita koji se hrane žrtvama. Imamo, znači, naratora koji je uronjen u fikcionalne odgovore na zbilju i majku koja na fikcije odgovara ukotvljavanjem u realnost – što se spaja u romanu o Lizeti, jer u tom trenutku pisac ispunjava majčinu želju da on piše o Lizeti (čiji je život roman, kako tvrdi majka). Majka i sin se zapravo na koncu izjednačuju u višoj sintezi zaborava i izmišljaja: majka gubi uspomene jednu po jednu, dok ih sin ponovno stvara iz ničega, na osnovu krkih, krnjih momenata koje je uspio pokupiti tijekom pola stoljeća i onda ispisati prva poglavlja o životu žene koja je bila važan faktor majčina života.
Dragan Velikić kreće se velikim vremenskim prostranstvom, njegov roman obuhvaća preko stotinu godina, na neki je način, uz hommage majci, „Islednik“ i minijaturna povijest Jugoslavije, Balkana, dajući i kritiku duhova svih dosad bilježenih vremena kroz osudu ljudi zbog nedostatka personalizma, on s pravom piše o nama kao o bijednim zarobljenicima mentaliteta. Kao neuke, nesposobne da shvatimo čak i one jasno napisane stvari. Piščeva sestra tako u drugom dijelu (pisanome u trećem licu) ovoga neznalački optužuje da je članove obitelji opisao kao maskote, i rat između prava na literaturu i života se nastavlja, samo je prenešen na narednu generaciju, posve u skladu sa Szondijevom teorijom o obiteljskom nesvjesnom. Obiteljsko nesvjesno se ne da, gazi sve pred sobom, sve izravnava. „Nas nećeš prevariti tim izmišljotinama“, kao da poručuju na kraju ovog gorkog romana o gubitku. A izgubilo se sve, čak se polako gase i fenjeri svijesti, treperave i palucave zažarene misli i uspomene, sve nestaje, države nestaju, a u njoj blijede, tonu sjećanja i prekriva ih mlada mahovina najnovijih retrogardnih ideoloških nasada. I što je piscu najpametnije činiti? Velikić se poziva na Aleksandra Tišmu, koji preporuča osluškivanje trotoara, jer se na njima ima što za čuti. Na kraju knjige piščev lik pisac shvaća kako emocije ne treba kriti i da se na okolinu valja ne obazirati. U sličnome duhu intonirane su posljednje stranice romana kojeg zaklapate s osjećajem da ste umjesto vremeplovom stotinu godina prošli na cizeliranom osjećaju autora koji je, pišući o vlastitim razočaranjima, zapravo izgovarao riječi ohrabrenja, koji je bio čvrst pred isljednikom.
Dario Grgić
„Islednik“ je u tom smislu drugačija Velikićeva knjiga, otvorenija, lapidarnija i ambicioznija u isto vrijeme, pisana bez spomenutih obrambeno-pojačavajućih tehnika, direktnija, a da pritom pisac nije izgubio svoja rafinirana izražajna sredstva, optiku za koju odmah osjetite kako nije iz svakidašnje ponude površnih doživljaja. Knjiga je naglašeno autobiografska i u vrlo važnom smislu toponimska jer opisivanjem ostavlja književno uvjerljiv trag o gradu u kojem se većim dijelom događa, i u njoj Velikić otvara škrinju prošlosti pišući o svome odnosu s majkom, koju interpretira i kroz doživljaje koje su o njoj imali susjedi i znanci iz davnih vremena kada su živjeli u Puli, mjestu Velikićeva odrastanja. A upravo tim gradom počinje Velikićev ulazak u književnost, romanom „Via Pula“, gdje su ravnopravno tretirani nadrealni, snoviti i realistički elementi opisivanoga mjesta. Kao da i sam autor na svoj novi spisateljski stil gleda kao na otvaranje prema čitatelju, on zapisuje: „Zar je trebalo da poživi pola veka pa da shvati da emocije ne treba kriti? Da se ne plaši slobode; da bude onaj koji jeste; da se ne obazire na okolinu.“ A ovaj obiteljski roman s fokusom na majku o kojoj se razmišlja i piše u sjeni velikih genetskih kišobrana svoje teorijsko utemeljenje nalazi u radu mađarskog psihoanalitičara Leopolda Szondija o obiteljskom nesvjesnom. Velikić objašnjava: „Preci su u formi latentnih recesivnih gena prisutni u potomcima, nesvesno utiču na izbor ljubavnog i bračnog partnera, prijatelja, ideala, profesije, vrste bolesti i smrti, i na taj način upravljaju njihovom sudbinom.“ Mi smo konvertirane genetske pošiljke, nasljeđujemo čak i snove (ideja koja bi legla Miloradu Paviću), krećemo se na neizvjesnom teritoriju već unaprijed određenoga – stvar neizvjesnom čine naša optimistična očekivanja u vezi s raspletima koje su skoro pa matematički sigurni rezultati genetskih jednadžbi.
No Velikić u „Isledniku“, gdje u skladu s Kierkegaardovom idejom o čovjeku koji isljeđuje, špijunira sama sebe, ne razvija samo autobiografiku nego u drugom dijelu knjige daje dokumentarni iskaz o prije opisanim događajima, s time što je i ova dokumentarika fingirana, romanopisačka – Lizeta ovdje dobija više prostora, počne se runiti njezina tajna, nazočimo rasplitajima evidentno burna života. Ali ni biografika ne bi bila to što je da Velikić suptilno ne nastoji uhvatiti duh vremena kroz gnomičke iskaze naratora, kasnije u drugom dijelu distanciranoga pisca, pa čitatelj polako slaže mozaik od tih naizgled rasutih dijelova koje autor meandrično organizira. Osim toga, radi se o do sada poetički najraspisanijoj Velikićevoj knjizi (ne računamo li eseje objavljene u knjizi „O piscima i gradovima“, povodom kojih se Velikića stavilo uz rame sa Isidorom Sekulić, a višeg mjesta u srpskoj književnosti nema, ne računamo li Stanislava Vinavera koji je galaksija za sebe), u kojoj on raskošno i duhovito lamentira o odnosu književnosti i zbilje. Njegovom naratoru majka konstantno spočitava izmišljaje i zaobilaženje zaista važnih događaja, njoj je bitno da svijet koji ona osjeća i sve slabije pamti bude na neki način ovjekovječen. Ona, da stvar bude dramatičnija, boluje od Alzheimerove bolesti, konstantno je opsjednuta spiskovima i živi u strahu od zaborava. Ovu situaciju dodatno podvlači autorov odnosno naratorov strah od tonjenja svijeta u ništavilo nesjećanja – na kraju romana Velikić navodi rezultate jednog od multicentričnih neuroloških istraživanja po kojemu čak 75% od ispitanika oboljelih od Alzheimera pokazuje opsesivnu sklonost sastavljanjima raznih lista, čak i prepisivanju telefonskih imenika i adresara, to jest, kako Velikić zapisuje, bilježenja svega i svačega. Velikić ne bi bio to što je, a on je prije svega veliki zaljubljenik u literarne moći, da roman nije prošarao riječima i citatima velikih prethodnika poput Borislava Pekića, Gajte Gazdanova, Witolda Gombrowicza, čijim se riječima služio kao potpornjima vlastitih romanesknih istraživanja već viđenoga, smještenoga u onaj manovski zdenac prošlosti. Čitatelj zbog osobenog variranja tema, već spomenute meandričnosti, unatoč detaljnom istraživanju davnih dana ipak i prije svega može uživati u ritmu u kojem se ovo spiralno spuštanje i podizanje odigrava, koje je kod osjetljiva pisca poput Velikića u velikoj prednosti pred mikroskopijom kao inzistiranjem na točnosti. Pišući o majci koja se buni protiv pisanija svoga sina kao lažljivih proizvoda, pisac sam daje prednost imaginativnim naspram dokumentarnih vrata, kao mjesta ulaska u svijet i život. Tako i roman počinje krajem: pisac saznaje u Budimpešti da mu je umrla majka i onda piše ovu knjigu sastavljenu od fragmenata sjećanja i krhotina usput od svjedoka pokupljenih svjedočanstava. Jedino o Lizeti piše zaokruženo, cjelovito. Fragmentiranje već fragmentiranog najbolje se osjeća kada pisac posjeti devedesetogodišnjeg prijatelja svojih roditelja. Na svoje čuđenje primjećuje kako se ovaj ne sjeća fraze koja je bila osnovni dio njegova identiteta (barem po sjećanju autora). Pored ljudi, ovdje je uhvaćen i duh grada koji je rastao, cvao i propadao u sjeni moćnog političara što je ljetovao na Brijunima, pa se oko njega i njegove svite spleću i prenose priče o moći i nemoći, o tjelohraniteljima, satovima koje su nosili moćnici, kao svevremenom simbolu moći (još pamtimo ne tako davne satne afere), o Titu kao starom i prefriganom liscu i njegovu satu s tajanstvenom šifrom ispod dupla poklopca. Ima i ezoterijskih momenata, kao danka duhu vremena i proživljenom vremenu ujedno: urar priča o ljudskoj vrsti kao o farmi, o uzgajalištu iz kojeg si hranu uzimaju svemirci. Nije Velikić ovdje izbjegavao ni očitovati se u vezi raznih aktivista, bilo naših ili stranih: piše kako je posljednji rat bio povod da se razmile po Europi i dušebrižnički bezvrijedno i ambiciozno porade na razvijanju dimenzija vlastitog imagea. Piše: „Sretao sam ih po konferencijama i simpozijumima, uvek zabrinute za sudbinu sveta, heroje konformizma, virtuoze intonacija, najamnike u službi nevidljivih centara moći.“ Što naziva putujućim teatrom parazita koji se hrane žrtvama. Imamo, znači, naratora koji je uronjen u fikcionalne odgovore na zbilju i majku koja na fikcije odgovara ukotvljavanjem u realnost – što se spaja u romanu o Lizeti, jer u tom trenutku pisac ispunjava majčinu želju da on piše o Lizeti (čiji je život roman, kako tvrdi majka). Majka i sin se zapravo na koncu izjednačuju u višoj sintezi zaborava i izmišljaja: majka gubi uspomene jednu po jednu, dok ih sin ponovno stvara iz ničega, na osnovu krkih, krnjih momenata koje je uspio pokupiti tijekom pola stoljeća i onda ispisati prva poglavlja o životu žene koja je bila važan faktor majčina života.
Dragan Velikić kreće se velikim vremenskim prostranstvom, njegov roman obuhvaća preko stotinu godina, na neki je način, uz hommage majci, „Islednik“ i minijaturna povijest Jugoslavije, Balkana, dajući i kritiku duhova svih dosad bilježenih vremena kroz osudu ljudi zbog nedostatka personalizma, on s pravom piše o nama kao o bijednim zarobljenicima mentaliteta. Kao neuke, nesposobne da shvatimo čak i one jasno napisane stvari. Piščeva sestra tako u drugom dijelu (pisanome u trećem licu) ovoga neznalački optužuje da je članove obitelji opisao kao maskote, i rat između prava na literaturu i života se nastavlja, samo je prenešen na narednu generaciju, posve u skladu sa Szondijevom teorijom o obiteljskom nesvjesnom. Obiteljsko nesvjesno se ne da, gazi sve pred sobom, sve izravnava. „Nas nećeš prevariti tim izmišljotinama“, kao da poručuju na kraju ovog gorkog romana o gubitku. A izgubilo se sve, čak se polako gase i fenjeri svijesti, treperave i palucave zažarene misli i uspomene, sve nestaje, države nestaju, a u njoj blijede, tonu sjećanja i prekriva ih mlada mahovina najnovijih retrogardnih ideoloških nasada. I što je piscu najpametnije činiti? Velikić se poziva na Aleksandra Tišmu, koji preporuča osluškivanje trotoara, jer se na njima ima što za čuti. Na kraju knjige piščev lik pisac shvaća kako emocije ne treba kriti i da se na okolinu valja ne obazirati. U sličnome duhu intonirane su posljednje stranice romana kojeg zaklapate s osjećajem da ste umjesto vremeplovom stotinu godina prošli na cizeliranom osjećaju autora koji je, pišući o vlastitim razočaranjima, zapravo izgovarao riječi ohrabrenja, koji je bio čvrst pred isljednikom.
Dario Grgić
Autor: Dragan Velikić
