Prikaz romana „Karota“: Pripovedna lepota psihološko-istorijskog košmara
Ta večito lelujava linija između sna i jave, istine i (spasonosnih) zabluda, onoga u šta smo uverili sebe i stvari koje se nikada nisu smele dogoditi, vijuga čitavim tokom knjige enigmatičnog naslova. Prvo biće sa kojim se pripovedački glas-vodič suočava i jeste čuvar zagonetke, sfinga – doduše, u sasvim materijalizovanom vidu kipa, obeležja teritorije vile i parka na obali mora. Tako je od početka uspostavljeno nekoliko težišta dalje razvijane radnje, od (uvek umnogome privatne) topografije grada, preko veze između napuštenog prostora i njegovih krhotina koje smo poneli sa sobom u novi, drugi život, do tajne čije odgonetanje jedino može vratiti sve(t) u ravnotežu. Duboko poniranje u sebe predstavljeno je bezmalo kao arheološki poduhvat, veštim autorovim služenjem motivima iz vizuelnih umetnosti i antičke mitološko-književne tradicije.
Naravno, negde mora biti okidač za odmotavanje kobnog uzročno-posledičnog niza, a glavnom junaku Davoru je to saobraćajna nezgoda. Naizgled obično poslepodne, beogradska kiša, malo više žurbe u „špicu“ i, srećom bez posledica, naletanje automobilom na dečaka. Ono što uključuje alarm Davorove saosećajne, energične devojke Nine – u tom trenutku na mestu suvozača – zapravo je njegova instinktivna prva reakcija. Uznemirenog, jer mu se zbog riđe kose zamalo-žrtve učinilo da je neko davno ostavljen u rodnom Zadru, Nina ga ubeđuje da konačno preduzmu putovanje na čijem kraju možda stoji mir.
Davor je sa četrnaest godina kao izbeglica stigao u Beograd, noseći mnogo protivrečnih uspomena i trajni fizički marker, ožiljak koji sa buđenjem uznemirujućih sećanja oživljava crvenilom i pulsiranjem. Roditelji nikada nisu uspeli da izvuku detalje o incidentu koji je predstavljao presudnu stavku u prilog odluke da se napusti zavičaj, jaču od sve naglašenijih nacionalističkih tenzija, ratnog huškanja, podela i pretnji. Tek kada je Davor pretučen u ateljeu svoje omiljene profesorke vajarke Lucije, tvrdeći da se ne seća napadača niti uzroka za brutalni čin, rešeno je kako više nema izgovora za ostajanje.
Priča kojoj se sada neminovno mora vratiti koncentriše se oko „bande“ drugara iz naselja Put Petrića. Tonči, Ante, Saša, Davor i Karota bili su nerazdvojni od polaska u osnovnu školu. Poput svake tipične dečačke družine imali su predvodnika (Tonči), tihog člana (Saša), umetnički nastrojenog (Davor), rezonera (Ante) i dežurnu „vreću za udaranje“ (Karota). Nestašluci su neretko znali da pređu u ozbiljne prestupe, baš kao što okruženje u kom se odrastalo gotovo neprimetno iz bezazlenih čarki prerasta u opasno, podelama i zlom zatrovano leglo zveri. Tuševljaković sjajno balansira između oprostivih, razumljivih zabluda nezrele dece i iskonske izopačenosti koju nosi, preslikava ili ko zna otkuda pristiglu razvija ljudski stvor. Potencijal za svaku vrstu neprirodnog u nama i panično pribegavanje mehanizmima odbrane, te načini na koje psiha spašava ili zavarava, razrađen je izuzetno ubedljivo putem sve vreme „nabijane“ tenzije.
Na početku spomenuta piščeva sklonost pretežno psihološkom hororu aktivirana je od samog uvoda. Svaki korak, trag, susret i razgovor koji Davor i Nina preduzimaju otkriva deliće slagalice strave, raspršene nakon sloma starog (jugoslovenskog) sveta. Zajedno sa junacima neprestano tumaramo kroz maglu, snovidovno okruženje koje čak i potencijalno lepe uspomene boji tmurnim nijansama, izobličavajući ili pre razotkrivajući njihov istinski lik. Naslovna figura, Miroslav Krneta, čije pravo ime tek pred kraj i nakratko zamenjuje Karotu, obeležen nadimkom koji su mu ostali dali zbog „šargarepičaste“ kose – ali ne samo zato, ispostavlja se kao glavni uzrok i predmet Davorovog nemira. Krupniji, veće fizičke snage, ali sporiji i intelektualno slabiji od ostatka družine, tretiran je kao tovar, mulac, praktično životinja koja služi za tuđu zabavu. On je i mitski Golem, stvorenje od gline poput one iz koje niču Lucijina remek-dela inspirisana voljenom, u nedostatku svoje prigrljenom, decom. Konstantno vršnjačko zlostavljanje širi se na privatni prostor, jer Karotin otac je policajac sklon ispadima koje posle sanira neuobičajeno (Davoru čudno neprijatno) brižna majka. Zbog pojačane animalnosti, uključujući nekontrolisano, prerano buđenje puberteta, Karota je godinama u kontinuitetu izlagan podsmehu, naročito pred zajedničkom simpatijom grupice Gocom. Ove scene su mučne čak i iz druge ruke, pa Nina s razlogom insistira na Davorovom što objektivnijem sagledavanju šire slike.
S druge strane – i tu Darko Tuševljaković zaista briljira – kategorije ispravnog i pogrešnog u ovom su slučaju toliko fluidne da introspektivni, nepouzdani pripovedač mora napustiti svaku zonu komfora ne bi li stigao do istine. Krivac i žrtva, bezazleno i okrutno, njihovo i naše, svakog trenutka i sa svakim novim saznanjem menjaju mesta. U preplitanju psihoanalitičkog, istorijskog i razvojnoromanesknog, pisac znalački postavlja nenaglašenu, ali izrazito zanimljivu i svežu varijaciju mita o Edipu. Preispitujući nedokučivu složenost međuljudskih odnosa u koncentričnim krugovima, počev od najneposrednijeg sa Ninom do onog između bratskih pa krvnički sukobljenih naroda, dolazi se do saznanja preteških da ih izdržimo na nogama, ali još ne toliko beznadežnih da se ne daju nekako zalepiti (poput Lucijine skulpture grupe dečaka). Elementi misterije, na primer kutija iz napuštene kuće ili lik porodičnog prijatelja Zorana, dobro služe kao putokazi, ali pakao u koji se mora spustiti pripada isključivo glavnom junaku Davoru.
Da parafraziramo naslov autobiografijeBekima Fehmijua, pisati blistavo o strašnom nije nimalo lak poduhvat. Darko Tuševljaković najnovijim romanom daje doprinos prozi razračunavanja sa teretom zajedničke istorije, čineći to, ipak, na sasvim osoben način, izrazom koji u potpunosti odgovara junakovom stalnom kolebanju. Ovo je i priča o izopštenosti, „drugosti“, užasu prepoznavanja u poziciji odbačenog i nepoželjnog; o tabuima, nasilju i neiskazivosti viđenog; o dubinama sopstva koje ne kriju nikakvo zakopano blago, mada ih možemo istraživati uz pomoć princeze, ali se zmaj koji čuva naša zastrašujuća sećanja svejedno mora savladati. Šta je istina, a šta zabluda, sanjamo li ili živimo stvarnost, postoji li išta od toga zapravo?
Godina jeste tek na početku, ali bi se slobodno moglo primetiti da smo u „Karoti“ dobili jedan od njenih najuzbudljivijih književnih događaja.
Autor: Isidora Đolović



















