Najprije da vam kažem kako ovo nisam očekivala. Uzevši u ruke „Ljubav u doba kokaina“, smatrala sam da čitam još jedan roman sa zamršenom ljubavnom pričom – on je bad boy, ona je cura koja će ga pokušati spasiti, pa će oboje zapasti u neki ponor iz kojeg će se oboje, ili ona, izvući i sve će završiti jednim happy endom… Oooooooo, jesam se prevarila.

Da, roman započinje upoznavanjem glavnih likova Marka i Nine, igrom zaljubljenosti na prvi pogled, njezinom nedodirljivošću, njegovim svevremenskim kavaljerstvom i bad boy stavom, njezinim pokušajima da ga promijeni – da bude iznimka u njegovom beskonačnom adresaru djevojaka s kojima je hodao.

Stoga, možete razumijeti moju prvotnu zabludu, jer je radnja vodila ka zaključku da je riječ o samo još jednoj tipičnoj ljubavnoj priči. Međutim, autorica Simonida Milojković ne staje ondje. Ona nas uvodi i raspliće mreže njihovog toksičnog odnosa – sloj po sloj, te prikazuje kako ono što prvotno izgleda kao ljubav brzo može prijeći u ovisnost… Ovisnost o drugoj osobi, gubitak svog karaktera i potpunu propast pojedinca, što Nina doživljava povukavši prvu liniju kokaina, a ujedno dopustivši Marku da upravlja njezinim emocijama.

Kako u odnosima mijenjamo sebe, svoju srž jer nastojimo zadržati one do kojih nam je stalo; kao da je riječ o odnosu gospodara i roba što počiva na manipulaciji te iskorištavanju karaktera, osjećaja osobe koja se podređuje. Paralelu Markovog i Nininog odnosom možemo povući s onim njezine majke i njezina oca koji, također, već godinama žive omeđeni očevim alkoholizmom, a još od Ninina djetinjstva fizičkim nasiljem nad majkom, a nerijetko i kćeri.

Autorica pod okriljem još jedne ovisnosti otvara prostor za još jednu temu, nažalost sve češće aktualnu – nasilje nad ženama; strah od nasilnika, nemogućnost odlaska i, u konačnici, tragičan kraj. U romanu, osim ove dvije priče, pratimo i onu Jeleninu – djevojke oboljele od HIV-a, te stigmu koja i danas postoji pri spomenu spolno prenosivih bolesti, onu Mire Flaše – tragične alkoholičarke, Bojana Rašića – mladića koji propada pod pritiskom okoline i brojnih drugih.

Da, opisi su često mučni, gotovo vulagarni, izraz je jednostavan te pridonosi stvaranju tamne atmosfere što je radnja zahtjeva. Nekada vam dođe da zatvorite knjigu, a opet pri zatvaranju neka sila vas vuče da nastavite – i tako ste u sukobu sa samim sobom do posljednje stranice.

„Ljubav u doba kokaina“ je roman koji se čita na nekoliko razina – ona najosnovnija je kada čitate tragičnu ljubavnu priču, druga bi bila kada biste gledali samo na ovisnosti o drogama i alkoholu koje se pojavljuju, a treća kada biste to dvoje povezali i vidjeli širu sliku o kojoj vam pišem u ovoj recenziji. Kada biste uvidjeli da nije riječ o materijalnim ovisnostima, iako su one povod, već nematerijalnima koje uvlače pojedinca u začarani krug iz kojeg on izlazi kao gubitnik – izgubivši prije svega sebe.

Usudila bih se reći da mi je „Ljubav u doba kokaina“ stala bok uz bok „Sigurnoj kući“ Marine Vujčić – jednako jaka, važna, aktualna i potresna.

Autor: Laura
Izvor: bovarywrites.blogspot.com