Prikaz romana „Luna: Vučji mesec“: Još akcije, intrige, spletkarenja i simpatičnih likova
Radnja se u dobroj meri dešava na Zemlji u ovom nastavku, pored poznatih lokacija (na Mesecu) iz prvog dela, s tim da takođe postoje dve „vremenske linije“, odnosno pratimo događaje četrnaest meseci nakon „Mladog meseca“, kao i ono što se zbilo u međuvremenu. Nisam ljubitelj podeljenih vremenskih linija, a na samom početku knjige nisam ni obratio pažnju na datume, te sam se tek pred kraj opasuljio i počeo da sklapam kockice šta se zapravo dešava i ko je odgovoran.
Što se tiče naših protagonista, odnosno preživelih, ponovo dobijaju dosta prostora za rast i razvoj, posebno Lukasinjo, čija se hrabrost ovde takmiči sa neozbiljnošću za dominantu karakternu crtu. Arijel je donekle očekivano upala u kolotečinu, a kao zamenu njenom jakom, glasnom ženskom liku pisac uvodi zanimljive novitete koji ponovo pod reflektore dovode njegovu fascinaciju Brazilom, favelama, kapoerom, nasiljem i seksom (pogledati prethodnu Mekdonaldovu knjigu Brasyl).
Kad smo već kod Brazila, jedna od mojih najvećih zamerki prvom delu je bio nedovoljno izgrađen svet, ali je pisac donekle radio na tome, obrađujući sve kontraste između Zemaljske i Lunarne društvene, političke i pravne situacije. I dalje ne objašnjava koja je poenta helijuma (u međuvremenu sam sâm istražio bitnost, te mogu sa zadovoljstvom da kažem da ova naučna fantastika ima temelje u stvarnoj nauci), niti druge okolnosti oko kolonizacije Lune, ali uvodi nove naučnofantastične pronalaske da bi zamazao oči čitaocima (veoma uspešno).
Moj utisak se nije promenio nakon čitanja, kao što sam već rekao – na nekim rupama u narativu je rađeno, dok su se druge otvorile. Ono što je valjalo u „Mladom mesecu“, valja i u „Vučjem“: akcija, intrige, spletkarenje, simpatični likovi; naučnofantastični elementi su podignuti na viši nivo, gradnja sveta je opširnija, ali ne nužno oni delovi koji su me interesovali. Naročito mi je zapala za oko nesaglasnost gde u prvoj knjizi autor postavlja pravila i jasno nam iz više navrata objašnjava da je nešto „nemoguće“ da bi već na početku druge knjige uradio upravo to. Naravno, to je do mog sitničavog karaktera, ali nikako ne podnosim kad pisci nisu u stanju da ispoštuju pravila koja su sami izmislili.
Svakako ću sačekati završnicu trilogije da bih doneo konačan sud, napredak se vidi, ali za sada nije revolucionaran. Držim palčeve da će me kraj raspametiti. I da neće biti više recepata za torte.
Izvor: povrsniprikazi.wordpress.com



















