Prikaz romana „Mir i mir“: Istorija jedne generacije
Možda zvuči komplikovanije nego što zbilja jeste, te – „Mir i mir“ je uspeo roman, pa još evidentnog i uverljivog razloga postojanja i brušenog stila, koji, da upozorimo, naprosto iziskuje usredsređeno i ambicioznije čitateljstvo. U pitanju je društvena hronika koja seže sve do osamdesetih godina prošlog veka, a pokriva i sadašnji nam trenutak sveopšte teskobe i sluđenosti; autorka sve to pred čitaoca iznosi u „oblandi“ priče o osam otuđenih, a nekada bliskih prijatelja, koje će život i usud posle godina distance naprosto nanovo gurnuti jedne drugima u ne baš snevane i priželjkivane „zagrljaje“, a sve sa ciljem da se razreši misterija ubistva jednog od njih, i to ne baš voljenog tajkuna.
U tom smislu, a na jasnom tragu „Tito je umro“, sa kojim, uostalom „Mir i mir“ deli i jednu od ključnih akterki, ovaj se roman sa podosta prava može posmatrati i kao ponovnom varijacijom Mirjane Novaković na žanrovske stileme i datosti, naravno iz domena ponajpre kriminalističke književnosti.
Krimi aspekt, bez daljeg, ovde predstavlja značajnu dimenziju. Time na značenjskom, pa i na stilskom nivou „Mir i mir“ dobija na složenosti i polivalentnosti, što arhitektoniku ovog dela svakako čini još zanimljivijom i privlačnijom za čitaoce koji nekako uvek traže i više i bolje. Takođe se mora priznati da je „Mir i mir“ u krajnjoj instanci ipak prevashodno društvena hronika „iz pera“ autorke koja i u ovoj stvaralačkoj epizodi uspeva da izbori i onda i zadrži posve zasluženo mesto na onoj skliskoj tački spoja neosporno umetničke proze i književnosti.
Premda temeljno određen visokim autorskim ambicijama i umećem one koja iza ovog dela stoji, roman lako komunicira sa čitaocima koji će znati da se raduju prepoznavanju znakova vremena u kom bitišemo, kao i brojnim dokazima veštine Mirjane Novaković da u isti mah bude i upečatljiva pripovedačica, komentatorka društvenih krivdi i stilista za kakvima književnost ovih prostora naprosto neprestano vapi.
Ima ovde i metatekstualnosti, kao i referentnosti koja seže znatno dublje od opusa same Mirjane Novaković ili srpske književnosti i umetnosti, a u dubini pripovednog kadra zbiva se „svašta nešto“ zanimljivo i potentno za vaganje i analizu. Po širini zamaha, kao i samoj konstrukciji, „Mir i mir“ u um dovodi jasnu asocijaciju na takođe neporecivo uspešno delo, roman „Grupa“ (The Group, 1963) Meri Mekarti, sa kojim onda uspeva i da se nosi. Jednostavno, podno realističkog prosedea širog zahvata i osnaženog brižljivo utemeljenim i rabljenim detaljizmom, „Mir i mir“ čitaocima daruje priču koja mami i slojevitošću i u značenjskom i idejnom smislu.
Osim toga, baš kao i prethodni romani Mirjane Novaković (a u tom smislu prednjače „Strah i njegov sluga“ i „Tito je umro“), i ovaj se roman preporučuje zauzdanom, ali lako zametljivom i viralnom duhovitošću, koje nipošto ne stupa i nije u koliziji sa tihim tragizmom kao crnim oblakom, stalno prisutnim čak i nad povremenim naletima sreće i povoda za iskrene radosti u viru i mulju naše tranzicijske zbilje. A malo je kod nas i u našem jezičkom i kulturološkom susedstvu onih kojima to polazi za rukom kao što je to slučaj sa Mirjanom Novaković, pa još ni najmanje razmetljivo ili, daleko bilo, samodopadljivo. Ovaj je roman još jedan čvrst dokaz u prilog toj svakako krupnoj tezi.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 29



















