Prikaz romana Mome Kapora „Beleške jedne Ane“: Beograd kroz Anine naočare
Utisak da knjiga nije završena nakon poslednje stranice naročito je izražen prilikom čitanja romana „Beleške jedne Ane“, tim pre što je Kapor zaista docnije napisao i nastavak svog prvog romana.
Osim toga, „Beleške jedne Ane“ sastavljene su od zasebnih novinskih tekstova, pri čemu svaki može biti i celina za sebe, ali i neraskidivo povezan sa ostalim tekstovima, dok sâm njihov raspored ponekad nije ničim uslovljen.
A ako ima pisaca kojima se kao svojevrsna književna lična karta zadržalo njihovo prvo delo i pored mnogih koje će tek napisati, može se reći da Kapor u njih spada jer se „Beleške jedne Ane“ najčešće i smatraju najdostojnijim predstavnikom, pa i simbolom Kaporovog stvaralaštva.
Verovatno je takva ocena došla otuda što Kapor i u narednim svojim romanima daje slikovit prikaz beogradske svakodnevice, bilo da se vraća u svoje školske dane, bilo da piše o pojavama koje su toliko aktuelne da se jedva i primećuju golim okom.
Ali pošto Ana ipak ne gleda golim okom, nego kroz naočare, može se reći da će Beograd u Kaporovoj prozi zapravo uvek biti viđen kroz Anine naočare, koje toliko izoštravaju pogled da su se čitaoci sigurno više puta zapitali kako sami nisu primetili ono što je toliko očigledno i što im je svakog dana dostupno.
Ne samo Beograd i ne samo beogradska stvarnost predočena kroz doživljaje pomalo buntovne devojke, nego i tematika većine tekstova od kojih su „Beleške jedne Ane“ sastavljene, čine osnovu budućeg Kaporovog romanesknog stvaralaštva.
Naročito je upadljivo što je pisac i nakon svog prvog romana zadržao manir da osetljiva društvena, pa i politička pitanja komentariše kroz usputne opaske i neobavezne razgovore svojih junaka.
Ako se ima u vidu da je Kaporova Ana, premda tinejdžerka, uveliko zainteresovana i za teme koje obično dolaze tek u zrelijem dobu, ona mora izgledati kao nestvaran, pa i fantastičan lik. Međutim, moguće je i da pisac nije imao nameru da njegova junakinja bude neko koga srećemo na svakom koraku i u svakoj ulici.
A možda je Ana ipak sublimacija jedne generacije generacije koja stasava pod uticajem Beograda kakvog je u svom pubertetu zatekla, ali se pod njenim uticajem istovremeno i sâm Beograd menja.
Razume se da kroz ispovesti glavne junakinje, u stvari, progovara pisac lično, pa su zato tekstovi putem kojih se Ana u prvom licu obraćala svojim čitaocima zapravo bili upozorenje starijoj generaciji da preispita svoj odnos prema mladima i da razmisli koliko uopšte razume svoju decu.
A da li su Anine reči bile shvaćene i da li je nešto preduzeto na vreme, o tome će svaki čitalac moći da iskaže sopstveni sud, jer Ana nam se još uvek obraća.
Autor: Dušan Milijić



















