Prikaz romana „Omama“: Nepredvidiva potraga Miloša Crnjanskog
Evo uvodnog dela koji bi kao iskrica trebalo da vas zaintrigira da potražite knjigu u Laguninim knjižarama i bacite se na čitanje. Dodala bih samo još nekoliko zanimljivih momenata u knjizi koji će sigurno ostaviti utisak na one koji je budu čitali: prvi je Berlin između dva rata, grad sa četiri i po miliona stanovnika, uspešniji, privlačniji od drugih evropskih gradova, čak i od Pariza, sa svojim kafeima, džez barovima, kafanama, kabareima, u koje zalaze i naši junaci ne bi li doznali gde je nestao Milutin Topalović. Berlin, raskošan, velelepan, okupiran elitom koja uživa u dobrom viskiju, opijatima, oblinim zabavama, ali i umetnicima poput Frica Langa (i njegovog čuvenog „Metropolisa“), koji na svoj način obeležavaju to razdoblje. Ipak, u toj bahatosti i glamuru, vidimo i ono drugo lice Berlina: srozanog do dna, potopljenog u nemaštinu, bedu i beznađe. Ta dva sveta naši junaci podjednako obilaze, ne libeći se da od svakog pomalo nešto „spoznaju i nauče“. U takvom Berlinu naši junaci (i oni koje će sretati usput) svojim sudbinama i karakterima daju opštu sliku tadašnje Vajmarske Nemačke.
Drugi momenat, ništa manje značajan, je činjenica da je radnja smeštena između dva rata, pa je tako Berlin u svoj svojoj amerikanizaciji (vidi se veliki uticaj Amerike) i naizgled velikom napretku, prigrlio ratnike, borce, junake, različitih nacionalnosti, koji su na ovaj ili onaj način i dalje nekom nevidljivom silom vezani za strahote Prvog svetskog rata, što se kroz nekakve unutrašnje monologe i priče koje se prepričavaju može videti i kod naših junaka. Tako se, primera radi, Verulović, junak sa Kajmakčalana, seća istog i onoga što je tamo proživeo. Posledice su vidljive, a prošlosti se ne mogu osloboditi. I pored toga, počinje potraga za čovekom, ma ko on to bio. U tom beskrajnom lutanju i traganju junaci knjige izgledaju kao da lebde između jave i sna, kao da u nekim situacijama ne znaju da li je ono što vide, opažaju ili čuju realnost ili je to naprosto – omama.
Autor: Gabrijela Čović
Izvor: koreni.rs



















