Prikaz romana „Pesma o tri sveta“: Putopis kroz civilizacije
U suštini, gledano iz perspektive celokupnog romanesknog oklopa (Pištalo od početka zna kako će završiti roman, ništa ne ostavljajući slučaju), knjiga lako funkcioniše kao putopis, baziran na raskošnim prizorima. Put junakinje Ozane Bolice, devojke iza koje stoji lepo porodično stablo, razgranato u prostorima oko Boke („moji preci su sedeli u Malom Vijeću, prodavali češljeve ćelavima u Marki, ogledala slepima u Pulji, i leute gluvima u Draču“), razvija se u etapama istog istorijskog razdoblja: luta od posade do posade, u jednakim obavezama prekomorskih otmica. Odjednom plemićka krv ništa više ne znači. U susretu sa različitim kulturama, koje su u vreme osamnaestog veka praktično udaljene civilizacije, ona kao da deli autorovu poetiku („sve znanje je prepoznavanje“), i ulažući lično dostojanstvo, ime i kulturni prestiž u samo jednu maksimu („ako život provedeš zureći u strahote, onda si budala“), Ozana hrabro trpi sumnjičavost Islama, divljačku put Salema, i „kosmičku samoću“ Londona. To su, zaista, tri razlilčita sveta.
Pištalo razvija priču na temelju avanturističkog afiniteta, kojeg, istina, ne ostavlja bez emotivnog kvaliteta. Ali to nije dovoljno. Ponekad se oseti kako pisac pretrčava preko psihologije, u galopu, i jedino što čujete ton je nabacanih činjenica iz starina. Pištalo je, bez sumnje, zaljubljen u arhivu, u biblioteke, u kataloge vrsnih saznanja; međutim, veliko je pitanje da li se isključivo na takvoj jednoj simpatiji može graditi roman pojedinca, kakav je, nesumnjivo, i ovaj roman. Piscu je važnije da uđe u manire i običaje jednog grada, nego u mentalitet one što kroz grad prolazi. On će nas zavodljivo upoznati sa Venecijom („grad, sa jakim mirisom kanala, nije bio ukorenjen ni u životu ni u smrti, ni na kopnu ni na vodi, ni mavarski niti gotski, ni na zapadu ni na istoku, ni u sadašnjosti ni u prošlosti“), islamskom kulturom („spavali su na grobovima predaka kako bi dobili proročke snove“), gradom spaljenih veštica („Prozori su ličili na muvlje oko“), te čak zahvata i period Napoleonovih osvajanja („pobedilo je francusko ludilo“). Nižu se osobine naroda, recepti za naročite materijale, zagonetke čiji smisao tek treba odgonetati; tu su i naznake ljubavi, na marginama ropstva, ali prava istina o Ozani mogla je biti još malo domišljena.
Mada, možda smo se upravo ogrešili nad piscem, jer čak i istina u romanu ima tri lika: „istina je ili prisila ili navika ili interes.“ Kojim putem poći?
Kad optrčite krug oko priče, sasvim sigurni da ste udarili u njen kraj, možda pomalo i razočarani jer se iluzija o domovini raspršila u „ništa drugo nego nasledno ludilo“, postaje očevidno da je Ozana nastupila kao objekt narativa, bela zastava koja signalizira mir, odnosno: „Bila sam energije koje me nose.“ S apsolutnim pravom da se pobuni protiv ukidanja lične slobode, jer, dođavola, nije krpa kojom se brišu podovi, a sumirajući ovaj užasno iscrpljujući put koji je doneo samo žal za neprepoznatom ljudskom suštinom, Ozana dolazi do konačnog suda o sebi, koji je i pesma njenog života:
Lirskim tokovima sve reke Ozanine sudbine vraćaju se u rodno korito. Celine, isečene tehnikom montaže, utapaju se u mrežu zanosnih vibracija prirode, gde srce kuca u svakom pokretu živog stvora. U furioznom završetku Ozana ipak ostaje sama, jer brigu o sebi nije mogla nadomestiti ljubavlju spram ljudi oko sebe. Ostavljena od drugih, u dubokoj starosti, nostalgično sanjari. Verujemo, sa dubokim bolom.
Autor: Ivan Đurđević
Izvor: Danas



















