Prikaz romana „Prebivališta“ Džumpe Lahiri: Intimna povest bezimene junakinje
Prateći glas njenih fino nijansiranih, nedramatičnih ispovesti, bićemo s bezimenom i kod psihoterapeuta, i u muzeju, na balkonu, na bazenu, kod kozmetičarke, u hotelu, ali i na suncu, na večeri i odmoru…
Ovde prestajem da pratim niz prebivališta, koja posećuje i u kojima se zadržava, susrećući neznance i prijatelje, prijateljice i ljubavnike. Ne zasecajući u intimni svet junakinje preduboko, Džumpa Lahiri pokazuje ne samo da dobro poznaje ženske karaktere nego da je upoznala i novu zemlju, u kojoj živi, i novi jezik na kome piše.
Melanholičan i nepatetičan ton naracije suočava nas, pred kraj romana, sa odlukom bezimene intelektualke da na godinu dana napusti svoj grad i ode na neku vrstu gostovanja u drugi, gde će predavati novim slušaocima i susretati nove kolege, a potom i njihove pratilje ili pratioce.
U retkim konstantama njenog intimnog sveta i dalje će tinjati uspomena na tragično umrlog oca i dementnu majku. Dok se opraštaju, u staračkom domu, junakinja romana „Prebivališta“ shvata da njena majka ne razume kako će se, makar u narednih godinu dana, ređe sretati i još ređe ulaziti u nesporazume, koji su ih povezivali čitavog života.
U kratkom pretposlednjem poglavlju Džumpina usamljena heroina kaže: „Na kraju izbor životne sredine nema nikakve veze ni sa čim: ni sa fizičkim prostorom, ni sa svetlošću, niti sa zidovima. Nije bitno da li je pod nebom, ili na kiši, ili u bistroj vodi leti…. Osim što sam nepomična, ja sam uvek i samo u pokretu, u iščekivanju ili da stignem ili da se vratim, ili pak da odem daleko.“
Autor: Vasa Pavković
Izvor: Vreme



















