Prikaz romana „Rat“ Luj-Ferdinanda Selina: Majstorsko poigravanje fikcijom i fakcijom
S druge strane, njegov „Rat“, roman proistekao iz rukopisa pronađenog šezdeset godina po njegovoj smrti, ne predstavlja radost ponajpre za kompletiste, ljubitelje nanovo izronulih knjiških bisera, niti isključivo selinofile. „Rat“ (u prevodu Gordane Berberine, a u združenom izdanju kuća Laguna i LOM) samosvojno je delo koje samo snaži tu postojanu impresiju o unikatnosti Selinovog i pripovedačkog i stilističkog dara, mereno ne samo u okvirima francuske i zapadnoevropske književnosti te ere, ali može da bude i prvi korak u procesu inicijacije u svet Selinove književne baštine.
Ovaj „Rat“ se tiče njegovog boravka u ambulanti na bojištu u Belgiji 1914. godine, gde je završio nakon ozbiljnih povreda, a gde je spoznao i to drugo lice, odnosno još jedno od mučnih naličja i tog rata i ratovanja uopšte. Stiče se utisak da je Selin u ovom svom delu svesno zamagljivao i rastakao granicu između fikcije i fakcije (tj. dokumentarističke proze), a taj utisak, u sadejstvu s autobiografskim aspektom priče, daje za pravo sudu da je Selin ovim svojim delom decenijama i decenijama ranije anticipirao fenomen autofikcijske proze, i dalje u naletu, počev od Knausgora pa do danas.
Selinov prikaz tek naoko mirnodopskih zbivanja u kovitlacu krvavih ratnih sukoba je silno i silovito ekspresivan, eksplicitan, ali i prožet humorom (dakako, veoma mračnim) i autoironijom, a tu je, nimalo iznenađujuće, i obilje tipično selinovske nadahnute i nadahnjujuće mizantropije, što „Rat“, dakle, ne samo u tematsko-motivskom luku, dovodi u vezi sa ovde već pominjanim „Putovanjem nakraj noći“.
Selin je bio veliki pesnik bola i entropije, i to je evidentno i u ovom njegovom romanu, a verzirani će svakako umeti da cene visoke kvalitativne domete i ove njegove tako dugo zaturene proze. Na sreću, najavljeno je skoro objavljivanje još jednog donedavno izgubljenog rukopisa, te legenda o Selinovoj virtuoznosti može da s aktuelnim povodima nastavi da živi i u ovom turobnom nam veku.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik



















