Prikaz romana „Šeherezadino ćutanje“: Ozbiljna parodija
Godina 1922. jeste ona u kojoj je posle požara Šeherezada, pripovedačica – a šta bi drugo žena tog imena bila – pronađena sa opekotinama. Ta godina – kao i 1905. kada je naslovna junakinja romana i rođena, kao i 2005, ako je tačna njena tvrdnja s početka priče da ima stotinu leta – osovinski su momenti knjige. Stoga česti vremenski preskoci nisu smetnja, nego su organski, a prirodna Šeherezadina senilnost i sledstvena nesigurnost oko podataka koje iznosi mogu samo da doprinesu verodostojnosti i poberu simpatije. Naravno, pojašnjava se i njeno poreklo: ona je kćerka Edit Sofije Lamark, razmažene francuske kćerke imućnog oca koja tokom većeg dela romana uživa opijum.
Nemoguće je da ambiciozan roman naslovljen „Šeherezadino ćutanje“ ne uspostavi nikakvu intertekstualnu vezu sa „Hiljadu i jednom noći“, čija se pripovedačica zove Šeherezada. Tog teškog zaloga je Defne Suman bila i te kako svesna čim je, već počev od naslova, učinila ono što se u postmodernoj teoriji naziva ozbiljnom parodijom. Naime, parodija se više ne tumači kao sprdnja sa drugim tekstom već kao njegovo delimično ponavljanje sa ironijskom razlikom, kao istovremeni omaž njemu i otklon od njega. Dok izvorna Šeherezada kazuje kako bi odložila sopstvenu smrt, Šeherezada Defne Suman je, usled trauma iz požara, postala nema. Teško da može biti veće „ironijske razlike“ od te. Dok izvorna Šeherezada pripoveda da bi duže živela, Šeherezada Defne Suman to čini kako bi, praktično, progovorila.
Ono što se ponavlja iz „Hiljadu i jedne noći“ jeste zanimljivost priče, naglašena poglavito kratkim rečenicama pripovedačice, spominjanom verodostojnošću u kazivanju, njegovim epskim stilom i zaključivanjem poglavlja na način da čitalac jedva čeka da se lati sledećeg. Ali toliko mnogo se i moralo očekivati od romana čija se naslovna junakinja zove – Šeherezada.
Autor: Domagoj Petrović



















