Prikaz romana „Sloboda govora“ – Štivo za razne vrste čitalaca
Matijevićevo majstorstvo se u novom romanu očituje kroz znatno složeniji zahvat. Autor se uhvatio ukoštac ne samo sa temom moći medija i njihovog rastućeg uticaja na društvo usled čega istina postaje retkost a paradoks i apsurd vidljivi na svakom koraku, nego je dotične pojave umestio u krajnje nezahvalan, ali i – ako su apsurd i paradoks već deo opšteg okvira – nužan intertekstualni kontekst Kafkinog opusa. Čitalac koji se oslanja na iskaze pripovedača treba da bude oprezan: ne referiše „Sloboda govora“ samo na „Proces“ kako narator sugeriše, niti je sudbina glavnog junaka Vladimira F. približna samo usudu Jozefa K. Osnovni deo radnje odvija se u ruralnom motelu „Panorama“ koja se nahodi kao „Zamak“; nedostižni Klam iz Kafkinog nedovršenog štiva deluje kao Upravnik kog Vladimir F. naizgled uzalud traži, a u oba romana ono što je zdravorazumski mâlō postaje bitno ili, čak, presudno. S druge strane, zrela intertekstualnost ne dopušta puko preslikavanje „uzora“. Pišući stotinak godina posle Kafke, Matijević u svakom smislu ima uslova da napravi hotimične razlike u odnosu na njegove spise: „Zamak“ je ostao nedovršen, „Sloboda govora“ je zaokružena; Vladimir F. na neki način ipak uspeva da dođe do Upravnika (ako je to i Recepcionar), a njegov inicijal ne reflektuje prezime autora – K-afka – nego možda pre deo šifre za šizofreniju F, koje glavni junak implicitno dopada pošto je sve bitnije likove koji se pojavljuju u motelu već ranije video u sasvim drugim ulogama, za šta nema dokaza, pa se i njegova svest neizbežno udvostručuje. U odnosu pak na „Proces“, Vladimir F. strada na mnogo povoljniji način od Jozefa K, a da bi se otkrila sudbina protagoniste „Slobode govora“, čitalac treba da bude koncentrisan i obrati pažnju na naizgled sporedne motive štiva. U tom smislu, pisac pravično dodeljuje bonus „neutralnoj“ publici za usredsređenost. S druge strane, i čitalac koji nema na umu Kafkino delo moći će da uživa pre svega u duhovitosti pripovedača i izvrsnoj strukturi štiva koja se, započeta novinskim izveštajima slučaja i nastavljena sve personalizovanijom pričom sve bitnijih junaka, kruniše sve većom uzbudljivošću, do upečatljivog raspleta.
Verovatno se i iz dosadašnjeg osvrta na „Slobodu govora“ može nazreti koliko će kafkijanci moći da uživaju u novom Matijevićevom romanu. Koji, što je najvažnije, propituje naslovnu sintagmu u okolnostima drugačijeg vremena, 21. veka, pri čemu ne bi smelo da smeta ni to što je konačna spoznaja teskobnija od početne. Naprotiv, utoliko je i tačnija.
Autor: Domagoj Petrović



















