Prikaz romana „Sluškinjina priča“: Tok misli tokom preživljavanja
Prvo, postavljam sebi pitanje: da li je knjiga uopće vrijedna čitanja? Moj odgovor je da. Za početak, glavni lik mi se jako sviđa. Fredovica je najobičnija žena, ni po čemu posebna (osim što je plodna). Ona donosi radnju cijele knjige u prvom licu kroz njezina razmišljanja. Knjiga ima neki svoj tijek, ali njezina razmišljanja idu tamo, pa ovamo, pa na neko treće, pa na neko sasvim deseto mjesto. Jako mi je dobro opisano njezino razmišljanje, jer ni mi ne razmišljamo u nekom kronološkom slijedu, već nam misli odlutaju, pa se opet vrate. Fredovica nije superjunakinja, nema neku posebnu moć, nema posebnu sposobnost, ne ističe se među ostalima. Poslušna je i ne pakosti. Ona se jednostavno predala svojem preživljavanju.
O, milosti Božja, zar slatki su zvuci
Jadnika kô mene mogli da spasu?
Odjednom sam blažen, a bio na muci,
Slobodom se pojim u ovom času.
Ja sam iz njezinog pripovijedanja stekla dojam kako njezin život nije strašan. Bio je strašan kada su joj oduzeta sva prava, kada je shvatila da je ona posjed muškarca. Bilo je strašno kad su joj oduzeli kćer. Ali život koji ona sada živi je podnošljiv. Pretpostavljam da je ona svoju situaciju ublažavala kako bi sačuvala barem svoju psihu, ako već ne može ništa drugo.
U knjizi je zapravo stalan prizvuk toga da je ta situacija nastala samo kako bi olakšala ženama. Prije puča žene su radile, zarađivale, skrbile za sebe, skrbile za svoju obitelj, te su jednostavno bile previše opterećene. Sada svaka žena ima svoju jedinstvenu svrhu. Nijedna žena ne mora više raditi više poslova odjednom. Postoji žena za rađanje, žena za kuhanje, žena za spremanje, žena za pokazivanje. Nije li to divno?
Koliko mi je bila lagana, toliko mi je i bila teška za čitanje. Da nije povijesnih bilježaka na kraju knjige, mislim da ne bih shvatila kako je ona to zapravo snimala. Čak mi je u tim bilješkama jasnije objašnjen način na koji je došlo do te situacije i što se sve događalo u tom razdoblju.
Ova knjiga se jako uspoređuje s „1984“ Džordža Orvela. Iako knjiga žanrom lako može biti svrstana u znanstvenu fantastiku, Margaret Atvud nam zapravo govori kako je samo uzela elemente onoga što se danas događa u svijetu. Imajte na umu da je to rekla prije nekih tridesetak godina. Doista, imala je pravo. Na pitanje zašto radnju nije smjestila u njenu zemlju Kanadu, odgovorila je tvrdnjom: „Amerika je eksperimentalna zona čovječanstva“. Kaže kako njezine knjige nikako nisu znanstvena fantastika jer ne pretvara ljude u nosoroge, niti u radnji postoje Marsovci i leteći tanjuri.
Ono što je opasno u rukama mnoštva, rekao je možda ironično a možda i ne, dovoljno je bezbedno kod onih čiji su motivi… Besprekorni, rekoh.
Kad sam pročitala opis knjige, stvarno sam mislila da je radnja totalno ekstremna, ali kad malo bolje razmislim, zapravo i nije tako. Danas postoje društva u kojima žene ne vrijede ništa, društva u kojima žena nema apsolutno nikakvo pravo. Čak i zemlje koje se hvale ravnopravnošću, za isti posao manje plaćaju žene nego muškarce. Kvalitetna hrana nije dostupna u svim dijelovima svijeta. Sve je više umjetne hrane, s bezbroj aditiva. Pad nataliteta je očigledan, uz sve metode kontracepcije i metode planiranja obitelji. Sve je više patoloških trudnoća i spontanih pobačaja. Ono što je Fredovica u knjizi, to su surogat majke u stvarnom svijetu. Svi živimo duže, ali je sve više bolesti. Koliko sam toga napisala, a još se nisam dotakla naše tehnologije. Tehnologija je nešto od čega mi više ne možemo pobjeći. Nisu li kamere svugdje?
Moliti za oproštaj jeste moć, uskratiti ga ili pružiti jeste moć, možda najveća.
Svi smo čuli za „Vrli novi svet“ i za „1984“. Pitam se da li bih čula za ovu knjigu da nije nastala serija. Vjerojatno ne bih. Sama Atvudova kaže kako knjiga ne bi postala opet toliko popularna da nije bilo predsjedničkih izbora u Americi kada je Tramp pobedio. Nisam pogledala seriju, ali sam pogledala trejler i moram priznati da mi se jako sviđa. Primijetila sam da je Zapovednik dosta mlađahan i zgodan, po holivudskim standardima.
Pročitala sam „1984“ i drago mi je da sam pročitala „Sluškinjinu priču“, jer ona donosi perspektivu žene u mračnom dobu. Drago mi je što sam ju pročitala, jer se mogu osvrnuti i vidjeti što se sada, u ovom trenutku, događa.
Izvor: Knjigožderonja
O, milosti Božja, zar slatki su zvuci
Jadnika kô mene mogli da spasu?
Odjednom sam blažen, a bio na muci,
Slobodom se pojim u ovom času.
Ja sam iz njezinog pripovijedanja stekla dojam kako njezin život nije strašan. Bio je strašan kada su joj oduzeta sva prava, kada je shvatila da je ona posjed muškarca. Bilo je strašno kad su joj oduzeli kćer. Ali život koji ona sada živi je podnošljiv. Pretpostavljam da je ona svoju situaciju ublažavala kako bi sačuvala barem svoju psihu, ako već ne može ništa drugo.
U knjizi je zapravo stalan prizvuk toga da je ta situacija nastala samo kako bi olakšala ženama. Prije puča žene su radile, zarađivale, skrbile za sebe, skrbile za svoju obitelj, te su jednostavno bile previše opterećene. Sada svaka žena ima svoju jedinstvenu svrhu. Nijedna žena ne mora više raditi više poslova odjednom. Postoji žena za rađanje, žena za kuhanje, žena za spremanje, žena za pokazivanje. Nije li to divno?
Koliko mi je bila lagana, toliko mi je i bila teška za čitanje. Da nije povijesnih bilježaka na kraju knjige, mislim da ne bih shvatila kako je ona to zapravo snimala. Čak mi je u tim bilješkama jasnije objašnjen način na koji je došlo do te situacije i što se sve događalo u tom razdoblju.
Ova knjiga se jako uspoređuje s „1984“ Džordža Orvela. Iako knjiga žanrom lako može biti svrstana u znanstvenu fantastiku, Margaret Atvud nam zapravo govori kako je samo uzela elemente onoga što se danas događa u svijetu. Imajte na umu da je to rekla prije nekih tridesetak godina. Doista, imala je pravo. Na pitanje zašto radnju nije smjestila u njenu zemlju Kanadu, odgovorila je tvrdnjom: „Amerika je eksperimentalna zona čovječanstva“. Kaže kako njezine knjige nikako nisu znanstvena fantastika jer ne pretvara ljude u nosoroge, niti u radnji postoje Marsovci i leteći tanjuri.
Ono što je opasno u rukama mnoštva, rekao je možda ironično a možda i ne, dovoljno je bezbedno kod onih čiji su motivi… Besprekorni, rekoh.
Kad sam pročitala opis knjige, stvarno sam mislila da je radnja totalno ekstremna, ali kad malo bolje razmislim, zapravo i nije tako. Danas postoje društva u kojima žene ne vrijede ništa, društva u kojima žena nema apsolutno nikakvo pravo. Čak i zemlje koje se hvale ravnopravnošću, za isti posao manje plaćaju žene nego muškarce. Kvalitetna hrana nije dostupna u svim dijelovima svijeta. Sve je više umjetne hrane, s bezbroj aditiva. Pad nataliteta je očigledan, uz sve metode kontracepcije i metode planiranja obitelji. Sve je više patoloških trudnoća i spontanih pobačaja. Ono što je Fredovica u knjizi, to su surogat majke u stvarnom svijetu. Svi živimo duže, ali je sve više bolesti. Koliko sam toga napisala, a još se nisam dotakla naše tehnologije. Tehnologija je nešto od čega mi više ne možemo pobjeći. Nisu li kamere svugdje?
Moliti za oproštaj jeste moć, uskratiti ga ili pružiti jeste moć, možda najveća.
Svi smo čuli za „Vrli novi svet“ i za „1984“. Pitam se da li bih čula za ovu knjigu da nije nastala serija. Vjerojatno ne bih. Sama Atvudova kaže kako knjiga ne bi postala opet toliko popularna da nije bilo predsjedničkih izbora u Americi kada je Tramp pobedio. Nisam pogledala seriju, ali sam pogledala trejler i moram priznati da mi se jako sviđa. Primijetila sam da je Zapovednik dosta mlađahan i zgodan, po holivudskim standardima.
Pročitala sam „1984“ i drago mi je da sam pročitala „Sluškinjinu priču“, jer ona donosi perspektivu žene u mračnom dobu. Drago mi je što sam ju pročitala, jer se mogu osvrnuti i vidjeti što se sada, u ovom trenutku, događa.
Izvor: Knjigožderonja
