Prikaz romana „Sluz i žuč“: O demonima i drugim nežnostima
Neprestana razgradnja sopstvenog ja, pa, potom, sastavljanje nekog novog ja od krhotina što su ostale iza onog starijeg, razbijenog ja, igra je koja se kreće spiralno i osnovni je unutrašnji motiv Rackovićevog romana (spolja je igra s demonima). Šta, drugim rečima, ostaje od nas kada sami sebe poništimo ludilom, nebrigom, prevelikom strašću, ili, naprosto, pomamom kojoj se ne možemo suprotstaviti? Ako sledimo pouke „Sluzi i žuči“ – ne ostaje ništa do razbacani materijal oko nas. Pisanje je utoliko tehnika kojom se iznova sastavljamo, bez nade da ćemo biti isti, ali i bez želje da to budemo. Zato pripovedač i beleži „osećaj jedne celine i grozna svest da se istovremeno identitet i ograničenost prepliću sa beskonačnošću nosila je u sebi takav umrtvljujući strah kakav nisam mogao ni da zamislim“. Na ovakvim mestima, međutim, klasični postupci tumačenja književnog dela, barem kada je Racković u pitanju, ne pomažu. Učeni će tumač rutinski primetiti kako je demon izraz beskonačnosti, dok biće sklupčano oko sopstvenog identiteta i premrlo od straha predstavlja ono konačno, smrtno i propadljivo u nama. No to bi bila interpretativna stranputica, igra na prvu loptu koja ne pruža nikakav odgovor, jer Rackovićev roman mnogo je više od igre pukih, lako prepoznatljivih simbola. Zbog toga se ne sme prevideti humor koji je nešto poput osigurača s obrnutim predznakom: ako osigurači obično služe da bi se održala nekakva celina – bomba se rasprskava ako se osigurač izvadi i prestaje da bude celina pretvarajući se u mnoštvo ubojitih fragmenata – Rackovićev humor je tu da bi svaku celinu sprečio da se utvrdi u sopstvenom identitetu. Opisi pripovedačevog paničnog straha od demona teraju nas na smeh (prožet jezom), a sva silina njegove muškosti raspada se pred strahom, nežnošću, ili izazovom koji mu postavljaju demon ili izvesna Janja, do te mere da više nismo sigurni da li su demon i Janja isto biće/nebiće, da li se to prepliću stvarnost i halucinacije, ili pripovedač, naprosto, klizi iz jedne dimenzije stvarnosti u drugu („u retrovizoru je lebdelo lice vozača. Nije bilo ljudsko i svakako nije bilo životinjsko, jer nije pripadalo mom svetu...“).
Sjajni crteži Alekse Gajića, poznatog, pre svega, po nežnim ilustracijama za (sitnu) decu i čitaoce Politikinog zabavnika, daju neponovljiv šmek mirnom, ali silovitom Rackovićevom tekstu. Sugestivnost Gajićevog likovnog izraza tolika je da nam, hteli mi to ili ne, dok čitamo, pred očima igraju njegova „čitanja“ događaja, mesta i likova iz romana. Spoj ovakva dva umetnička izraza, na prvi pogled vrlo različitih senzibiliteta (ali to je samo na prvi pogled, oni sami dopuštaju nam da probijemo kožu kojom su obmotani, razderemo njihove mišiće, razmaknemo grudni koš i uronimo u njihova – tamna? – srca), dao je, na kraju, knjigu privlačnu na svaki način.
Autor: Ivan Milenković
Izvor: Vreme



















