Prikaz romana „Smrtni i besmrtni život devojčice iz Milana“: Neodoljivi smrtopis
Radnja je manje izražen segment romana nego što su to njegov semantički naboj i uloga likova. Ukoliko su najbolji drug i rival iz detinjstva glavnog junaka, Lelo, kog će on ponovo sresti za vreme studija, i Mimijeva devojka Nina, predstavnici većinskog dela čovečanstva, koji nastoji da što manje razmišlja o kraju života i tako reprezentuje pojam besmrtnosti na suštinski prizeman način, dubina u poimanju dotičnih termina ovaploćena je u Mimiju, njegovoj baki i naslovnoj junakinji. Drugim rečima, pripovedač pokušava da „devojčicu iz Milana“ učini besmrtnom posredstvom pisanja, a baka na svoj način orazgovećuje sva njegova osećanja prema njoj, pa i ona koja se tiču odnosa prema smrti. Radnja je pak prilično jednostavna: posle bajkovitog i neodoljivog uvoda u kom Mimi posmatra ples curice u koju se kao dečak zaljubljuje i u kojem se u vezi s njom gloži sa Lelom i razgovara s pramajkom, zatičemo ga kao studenta, u ljubavnoj vezi punoj nerazumevanja s Ninom i u neočekivanom ponovnom susretu s najboljim drugom iz detinjstva, da bi i kao zreo čovek nastavio da piše. Međutim, rečeni raspored sižea i značenjskog naboja nije samo prikladan nego i jedini moguć, ukoliko imamo na umu da roman ima svega oko sto četrdeset stranica. Slična formula važi i za, istina za po tridesetak stranica obimnije, bestselere italijanskog autora pod naslovima „Tajna“ i „Pertle“. Nema sumnje da upravo sposobnost izricanja mnoštva suštinskih stvari na skučenom prostoru posredstvom eliptične, ali bajkovito-realističke radnje i jednostavnog, konciznog stila premreženog diskretnom ironijom, čini razlog zašto je Domeniko Starnone dobitnik prestižne književne nagrade Strega i da njegovi romani u isti mah budu vrhunski čitani i prevođeni na više od trideset jezika.
Autor: Domagoj Petrović



















