Prikaz romana „Ubistvo u Lokvudu“: Demokratski klasik
Na osnovu prepiske osumnjičenih – prožete sve brojnijim nedoslednostima i neverodostojnijim iskazima – koju svojim pripravnicama Šarlot i Fani prosleđuje Roderik Taner, njih dve nastoje da suze spisak onih koji su mogli počiniti zločin. I u takvom postupku je druga velika razlika ovog u odnosu na druge detektivske romane. Ne samo da u „Ubistvu u Lokvudu“ ne postoji klasičan pripovedač, nego ni detektiv, jer je u suštini čitalac, mnogo više nego što su to Šarlot i Fani, onaj ko treba da otkrije najpre o kakvom se tačno zločinu radi, a onda i ko je njegov počinilac. U tome mu može pomoći rečena prepiska i transkripti policijskih saslušanja osumnjičenih, kao i poneki publicistički prilog. Tako je posredi i epistolarni roman, ali sačinjen pretežno na osnovu kratkih poruka tipičnih za kraj prošlog i početak ovog veka. I ranije je bilo takvih narativa, ali uglavnom koncentrisanih na prepisku malog broja likova i objavljenih po pravilu na dvostruko manjem broju stranica („Ubistvo u Lokvudu“ ih ima gotovo pet stotina, iako saspens omogućen neuobičajenim pripovedanjem posle sklapanja korica knjige obezbeđuje utisak da je ona znatno kraća).
Premda je svetskim uspehom romanesknog prvenca britanske spisateljice Dženis Halet deo kritike osetio potrebu da je nazove Agatom Kristi dvadeset prvog veka, takav iskaz je – koliko god zapravo laskav bio – samo delimično tačan. Odustajanje od klasičnog pripovedanja i tipičnog glavnog junaka i detektiva, te prebacivanje loptice tumačenja čitaocu u najvećoj mogućoj meri, čine od „Ubistva u Lokvudu“ ne samo kriminalistički roman, nego i apdejtovano eksperimentalno štivo. Ukoliko i postoje sličnosti sa prozom Agate Kristi u relativno velikom broju likova, ambijentu, zamašnom broju osumnjičenih, pri čemu se bezmalo svaki put neko drugi čini kao krivac, kao i u ogromnom broju likova uopšte, Haletova, za razliku od svih mogućih preteča, nešto posle polovine knjige nudi spisak učesnika glavnih radnji u romanu, kako bi se i sa te strane publika lakše snašla. S obzirom na toliko je pažnje ukazano čitaocu i činjenici da tumačenje u najvećoj mogućoj meri zavisi od njega, „Ubistvo u Lokvudu“ već sada, samo godinu dana nakon izvornog objavljivanja, deluje kao svojevrsni demokratski klasik.
Autor: Domagoj Petrović



















