Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Prikaz romana „Udvojeni čovek“ Žozea Saramaga

„Zaista je neverovatno kako mu se za tako kratko vreme život u potpunosti promenio, u ovom trenutku osećao se kao da lebdi u nekoj vrsti limba, u prolazu koji spaja raj i pakao, a koji ga je naterao da se upita, uz izvestan osećaj čuđenja, odakle dolazi i kuda će sada stići, jer sudeći prema aktuelnim mišljenjima o toj temi, ne može biti isto za dušu da pređe iz pakla u raj, ili da bude gurnuta iz raja u pakao.“

U knjizi koja je od svih romana nobelovca Žozea Saramaga možda najrazigranija i moguće najpopularnija, Tertulijano Maksimo Afonso, profesor istorije, gleda film koji mu je preporučio kolega i otkriva u njemu glumca koji u svakom pogledu izgleda potpuno isto kao i on. Iako je film snimljen pet godina ranije, i glumac nosi brkove, dva čoveka su istovetna. Tertulijano, pomalo sumoran, razveden čovek, uvek je voleo rutinu samačkog života, i premda je sanjar, nikada ranije nije sledio svoje snove. Kada je video dvojnika, zapanjio se. „Jedan od nas je greška,“ izjavljuje, i kada po svom običaju počinje da previše analizira situaciju i raspravlja sa samim sobom o činjenici da „nikada ranije u istoriji čovečanstva nije desilo da postoje dve identične osobe na istom mestu i u isto vreme,“ počinje da se pita šta bi se desilo ako bi pronašao i sreo svog dvojnika.

Tertulijanovu priču izlaže pripovedač uvek svestan onoga što piše, koji pravi digresije, ponaša se pokroviteljski prema glavnom junaku i često s visine komentariše njega i njegove postupke. Igra se sa čitaocem dok konstruiše priču o Tertulijanu, u jednom trenutku primećujući da Tertulijanove misli o otkriću dvojnika „imaju tako malog značaja“, da ako bi ih uključili u roman, „pripovest koju smo odlučili da ispričamo morala bi neizbežno biti zamenjena drugom“. On to naravno ne želi jer „sav naš naporan rad“ na prvih četrdeset stranica knjige bio bi uzaludan i ništavan. Pripovedač stoga odlučuje da „zadrži vrapca u ruci (Tertulijana)“ umesto da rizikuje razočarenje i vidi kako mu golub beži sa grane. „Osim toga, nemamo vremena za nešto više“.

I dok se igra sa logikom i jezikom, stvara razgovore i rasprave između Tertulijana i zdravog razuma, umuje o poreklu i sudbini reči, šali sa čitaocem, i u suštini razmeće, pripovedač postaje frustriran Tertulijanom Maksimom Afonsom, čija s osećanja „nikada nisu bila ni snažna ni trajna“. Međutim kada junak iznajmi desetine filmova u pokušaju da sazna više o glumcu koga je video, život mu se menja – „kao da lebdi u nekoj vrsti limba, u prolazu koji spaja raj i pakao, a koji ga je naterao da se upita, uz izvestan osećaj čuđenja, odakle dolazi i kuda će sada stići...“ On na sebe gleda kao na „da vidi sebe kao čauru u stanju duboke povučenosti i u tajnom procesu preobražaja“. Čak i profesor matematike koji mu je preporučio fim, primećuje promenu. Na kraju, Tertulijano saznaje da se glumac zove Antonio Klaro, dolazi do njegove adrese i telefonom stupa u kontakt sa njim. Ugovara sastanak na udaljenom mestu, gde će njihova identična pojava proći neprimećeno.

Preko duboke, dramatične ironije koja se otkriva prilikom njihovog susreta, Saramago postavlja pitanja o identitetu i sudbini. Dok Tertulijano i Antonio upoređuju svoje živote, oni primećuju njihove različite pristupe istom, i početna radoznalost biva zamenjena ozlojeđenošću. „Jedan od nas dvojice [je] višak na ovom svetu“, izjavljuje Tertulijano. Vrhunac priče je šokantan – potpuno drugačiji od onoga što čitalac očekuje – i baš kada pomislite da je iznenađenjima došao kraj, čeka vas ono finalno.

Čitaoce koji nisu upoznati sa Saramagovim delima, njegov stil može da odbije. Stil odlomka kojim smo započeli ovaj prikaz, karakterističan je za ceo roman – stranica za stranicom neprekidnih rečenica, tek tu i tamo izdvojeni pasusi, nedostatak navodnika. Čitalac mora pažljivo pratiti dijaloge, jer nema interpunkcijskih znakova koji bi razdvojili šta koji lik kaže. Međutim, uprkos nepoštovanju pravopisnih pravila, roman se brzo čita, često je duhovit, a sam pisac je očigledno uživao igrajući se pitanjem identiteta. Razigran i pametno napisan, „Udvojeni čovek“ je roman koji nam predstavlja igru života, odigranu po potpuno novim pravilima.

Izvor: marywhipplereviews.com
Prevod: Vladimir Martinović

Podelite na društvenim mrežama:

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844