Prikaz romana „Via Acquarossa“: Svet između dva trotoara
Ovo jeste, kako podnaslov kaže, roman o jednoj ulici smeštenoj u naselju između Napulja i Salerna. No on je više od toga. Tokom literarne šetnje Akvarosom čitalac će uočiti opise, poređenja, metafore i alegorije kojima Liguori stapa ovde i tamo, danas i juče, pojedinca i svet. Na koji način? Gro knjige donosi pojedinačne priče o po jednom stanovniku ove ulice, koji su pretežno mladi ljudi sa jednostavnim snovima, koji su takvi „valjda zato što su u Akvarosi postojali krasni mirisi i boje, hrana i sunce o kojima nije morao da mašta“, kako autor piše na 155. strani.
Tu su i oni stariji koji, uprkos begu od malograđanštine Akvarose, u kojoj je privatno isto što i javno a oskudica način života, ni u uređenom severu ne nalaze ishodište. To je priča o Alesiju, koji se u Helsinborgu oženio i potisnuo prošlost u sebi. To je priča o nostalgiji koja te, kao u čuvenoj pesmi „Nostalgia canaglia“, obuzima baš kada ne želiš. Tu je i melanholija, njena sestra bliznakinja.
Ležeći u komšiluku večno skamenjene Pompeje, ulica Akvarosa doslovno je svet u malom. U njoj je ljubavi, mržnje, svađe, nasilja, nežnosti, puno pravde a još više nepravde – svega onoga što čoveka čini čovekom, jednom bačenim u svet u kome traži svoje mesto pod suncem, koje u ovim krajevima prži. Zato je vrlo lako povezati se sa likovima – bio to Šali, dečak iseljenik iz Maroka, ili Elena i Antuono, uglađeni bračni par koji je palanka odbacila kao luksuz koji sebi nije smela da priušti. Ulica neuspeh ne prašta, a uspeh još manje.
„Kada stranac dođe na Jug, plače dva puta: kada stigne i kada odlazi“, poentirao je Alesandro Sijani u filmu Benvenuti al Sud (Dobro došli na jug) opisavši kako ovi naizgled pasivni krajevi ipak osvoje gosta, bez obzira na prtljag predrasuda.
„Jug ne zna da radi, sever ne zna da živi“, pisao je Momo Kapor.
Kao potomak zemlje poznate po kulturnoj različitosti njenih stanovnika, a na tragu pozne Kaporove proze, Liguori možda najlepše strane piše u osmoj vinjeti, kada povlači paralele između severa i juga. Da li sveta, Evrope ili Italije – za priču je svejedno.
Ko je i ostao neopredeljen u pričama o pojedincima i njihovi isprepletanim životima, ovde će hteti da se svrsta. Možda zavisi od života čitaoca – severnjaku je samoća kazna, a južnjaku spas – a možda i od životnog stila: na severu je važno imati lepe čarape, jer dobru frizuru pokvare jaki vetrovi i kiše. Na jugu ko nema dobru frizuru taj je gubitnik.
„Na jugu su značajnije razlike između bogatih i siromašnih, a često su potrebne generacije za promenu društvene uloge određene porodice… Dok je na severu bitno ime, na jugu je bitno prezime“, reči su kojima nas Liguori stavlja u dilemu čiju zemlju opisuje.
U tom smislu, dvadeset treća i dvadeset četvrta vinjeta katalozi su društvenih nepravdi koje pogađaju Akvarosu. Od toga da naselje uzurpira gradnja tržnog centra ili drugog zdanja od privatnog i komercijalnog značaja, da se javni interes zapostavlja a zakoni tretiraju kao preporuke, do tajkuna koji ruše sve pred sobom, ne zarezujući građane. Zvuči poznato?
Uprkos anomalijama, sukobima interesa i nepravdi svakom društvu svojstvenoj, ipak postoji, kako autor poručuje kroz lik advokata Markantonija Zbardele, jedan zakon vrednosti koji treba da uvažimo ako ne želimo sunovrat društva.
„To je kapitalizam: mali broj bogatih, veliki broj siromašnih. Šta ti nije jasno?“, upitao je Salvatore svog prijatelja, pripalivši cigaretu.
Autor: Ivan Radanović



















