Prikaz romana „Zov vode“: Tabu tema kao žanrovski izazov dječje književnosti
Ako poslije šest objavljenih knjiga pisac može čitaoca da iznenadi, pa i zatekne novim romanom za djecu, onda je to najpouzdaniji znak jedne stvaralačke zrelosti i predanosti. Ako, uz navedeno, novi prozni rukopis krasi izdavački amblem prestižne regionalne izdavačke kuće Laguna, onda je nesumnjivo da pogled iskosa na stvaralaštvo Aleksandra Obradovića uključuje vrednosni stav o afirmisanom piscu za djecu, čija poetička ishodišta čine žanrovski elementi fantastičkog i detektivskog žanra.
Ipak, u knjizi „Zov vode“ autor je diskretno iskoračio iz prepoznatljivog pripovjedačkog postupka i očekivane stilske intonacije, posvećujući se novom tematsko-motivskom sklopu koji, odmah da kažemo, teorijska misao o dječjoj književnosti još uvijek knjiži kao tabu temu. Naime, prateći sudbinu, nestanak i pronalazak autističnog dječaka Mirčete, pripovjedač je izvršio nemalu korekciju aktuelnog kritičkog stanovišta, dajući prilog detabuiziranju teme autizma u našoj savremenoj dječjoj književnosti. Odavno je poznato da se pisci za djecu, birajući motive za obradu, kao i načine njihove eksplikacije, opredjeljuju između dvije mogućnosti: a) potpune idealizacije djetinjstva, jednostrano prikazanog kao uveseljavajući zbir avantura koje redovno imaju poučnu intenciju; i b) dočaravanja integralne slike djetinjstva, koje vrlo često pohode različite nedaće – bolest, glad, rat, napuštenost od bližnjih, nedostatak roditeljske podrške i vršnjačke empatije...
Autor romana „Zov vode“ ovom knjigom nedvosmisleno se opredjeljuje za drugu mogućnost, odnosno tradicijski tok u dječjoj književnosti koji od najmlađih čitalaca ne očekuje samo kikot nad uspjelim forama i fazonima i uzbuđenje nad uspjelom avanturom, već prije svega jedno imaginarno suočenje sa životom, odnosno svim njegovim bojama i tonovima koje obuhvata. Takođe, priča o autističnom dječaku komponovana je vješto i spretno, upravo da bi se izbjegla najopasnija zamka odaziva na temu, a to je patetično pripovijedanje o bespomoćnosti djetinjstva koje djetetu oduzima mogućnost aktivnog razumijevanja i zrelog odgovora na postavljenu prepreku. Naprotiv, Obradovićevu družinu iz „Zova vode“ odlikuju visprenost i domišljatost, prilagodljivost urbanom modelu življenja, adaptabilnost na veoma zamršene partnerske odnose njihovih roditelja, plemenitost u razumijevanju nečije posebnosti, konačno – želja da se shvati i pomogne.
Pedagoški par – Sergej Nedeljković i njegov otac Milovan, inače forenzički psihijatar – uvode se u roman kao privilegovani karakteri, zatim pripovjedač, mozaično gradeći priču, oca vješto dislocira iz centralnog fabulativnog toka, da bi ga opet aktivirao u finalnom kompozicionom dijelu koji nudi ključ za dešifrovanje misterije dječakovog nestanka. Uostalom, nestanak i detekcija kao ključno formalno obilježje ove knjige nagoviješteno je prizorom romana u kojem likovi djece vode ilustrativan dijalog o nužnosti čitanja detektivskih priča o Šerloku Holmsu i Herkulu Poarou, što je očigledna sugestija žanrovskog rodnog mjesta Obradovićeve proze.
Sergej, Stefan i Milica – složna družina koja ne mari za predvidljivost i dosadu tinejdžerske dokolice, u društvo prima novog učenika Mirka, koji se u početku odnosi rezervisano, da bi potom, kupljen njihovom naklonošću duha i čistotom srca, detaljno ispričao sve o njegovom mlađem bratu blizancu – Mirčeti, koji je, uprkos fascinantnoj fizičkoj sličnosti s Mirkom, potpuno drugačije naravi i sudbine. Ćudljiva slučajnost je htjela da, iako rođeni u nekoliko minuta, braća blizanci imaju različite artikulacije emocionalnih stanja i raspoloženja – Mirko konvencionalne, a Mirčeta krajnje neobične, posredovane vanrednim talentom za vizuelno izražavanje. Postupak blizanačke identifikacije uslovio je da Mirko postane neprikosnoveni tumač Mirčetinog jezika, što mu je u očima drugih dalo na posebnom značaju baš u onom trenutku kad se saznalo da je Mirčeta nestao iz sobe i da za njim treba organizovati potragu.
Uz sve elemente racionalne motivacije, plijeni vještina pripovjedača da na iracionalnoj motivaciji, posredovanoj motivom blizanačke intuicije, uvjeri čitaoca da je Mirčeta na sigurnom i da ga nije odnio zov vode kojem je toliko bio sklon. Dešifrujući Mirčetino negdašnje osjećanje sreće u očevoj kući pored rijeke, junaci uspijevaju da uspješno rekonstruišu putanju dječaka, koji je u potrazi za slobodom i srećom prešao veliki put, time dokazujući istinu da ni za autistično dijete nema nedosegnutih ciljeva, već samo alternativnih načina dospjeća na cilj.
Strukturno usmjeren na rasplet, Obradovićev roman ima novelističku uzbudljivost. Koncentrisan na nešto više od stotinak stranica, roman kao stvaralačko jezgro ima anegdotsko načelo, čijim razvijanjem se uspostavlja sukcesivni fabulativni niz koji skoro da ne dozvoljava čitaocu da odloži knjigu. Zbog toga je „Zov vode“ žanrovski usložnjen tekst; on je istovremeno i avanturistički i psihološki i detektivski roman, koji, uz klasična obilježja, referiše i na upečatljive elemente urbane tinejdžerske pop kulture, u kojoj je fenomen video igrica povlašćeni imaginarijum, veoma često nadređen egzaktnoj zbilji. Dječji roman „Zov vode“ uspijeva da prepozna nužnost komunikacije između dječje književnosti i stvarnosti koja je uslovljava i kontekstualno oblikuje. Veliku ulogu u tome imaju dijalozi likova koji nisu građeni po matrici pridikovanja o delikatnoj temi, nego su živi, uvjerljivi, neposredni, djetinje neusiljeni, kako i priliči bistrookim radoznalcima.
Simbolika naslova knjige je takođe vrlo važna. Naime, „Zov vode“ ima karakter ovovremenog simboličkog odaziva na čuveni „Zov divljine“ Džeka Londona. Iako po mnogo čemu različite, ove dvije knjige srodne su utoliko ukoliko pisac Obradović, nesumnjivo imajući u vidu pomenuti tekst ugledanja, sprovodi sličan postupak – odgonetanja nemuštog jezika kojem samo posvećenici koji to zasluže imaju pristup. Knjiga, dakle, eksponira ideju da autizam, ako već nije blagoslov, svakako nije ni prokletstvo. Najprije je iskričavo, trajno stanje duha koje iziskuje bezobalno razumijevanje i trpeljivost, jer homo ludens u autističnom djetetu neprestano traži nove izražajne forme, dok su porodica i drugari pozvani na igru tumačenja i pogađanja koju bodrost duha omogućava. Pitoresknost lika dječaka Mirčete, koji je suštinski glavni lik ove knjige, upravo je u tome što on nije izolovan, već u svemu učestvuje srazmjerno vlastitim moćima. Čitalac će, stoga, imajući u rukama „Zov vode“, suptilno apsorbovati i tezu romana – da je odnos i velikih i malih prema autističnoj djeci mjerna jedinica njihove (i naše) kultivisanosti, a da je podlijeganje stereotipu znak nesumnjive slabosti i poraza duha.
Konvencija srećnog kraja u romanu „Zov vode“ Obradovića ostavlja dominantni utisak tihe, no ipak postojane vedrine života. Taj optimizam stvaraju britka pamet, prostodušna dobrota i nepokolebljiva upornost u stremljenju da se izgradi bedem spokojnog i srećnog djetinjstva, kojem i najteži izazovi, poput autizma, ne ukidaju pravo na postojanje.
Autor: dr Radoje Femić
Ipak, u knjizi „Zov vode“ autor je diskretno iskoračio iz prepoznatljivog pripovjedačkog postupka i očekivane stilske intonacije, posvećujući se novom tematsko-motivskom sklopu koji, odmah da kažemo, teorijska misao o dječjoj književnosti još uvijek knjiži kao tabu temu. Naime, prateći sudbinu, nestanak i pronalazak autističnog dječaka Mirčete, pripovjedač je izvršio nemalu korekciju aktuelnog kritičkog stanovišta, dajući prilog detabuiziranju teme autizma u našoj savremenoj dječjoj književnosti. Odavno je poznato da se pisci za djecu, birajući motive za obradu, kao i načine njihove eksplikacije, opredjeljuju između dvije mogućnosti: a) potpune idealizacije djetinjstva, jednostrano prikazanog kao uveseljavajući zbir avantura koje redovno imaju poučnu intenciju; i b) dočaravanja integralne slike djetinjstva, koje vrlo često pohode različite nedaće – bolest, glad, rat, napuštenost od bližnjih, nedostatak roditeljske podrške i vršnjačke empatije...
Autor romana „Zov vode“ ovom knjigom nedvosmisleno se opredjeljuje za drugu mogućnost, odnosno tradicijski tok u dječjoj književnosti koji od najmlađih čitalaca ne očekuje samo kikot nad uspjelim forama i fazonima i uzbuđenje nad uspjelom avanturom, već prije svega jedno imaginarno suočenje sa životom, odnosno svim njegovim bojama i tonovima koje obuhvata. Takođe, priča o autističnom dječaku komponovana je vješto i spretno, upravo da bi se izbjegla najopasnija zamka odaziva na temu, a to je patetično pripovijedanje o bespomoćnosti djetinjstva koje djetetu oduzima mogućnost aktivnog razumijevanja i zrelog odgovora na postavljenu prepreku. Naprotiv, Obradovićevu družinu iz „Zova vode“ odlikuju visprenost i domišljatost, prilagodljivost urbanom modelu življenja, adaptabilnost na veoma zamršene partnerske odnose njihovih roditelja, plemenitost u razumijevanju nečije posebnosti, konačno – želja da se shvati i pomogne.
Pedagoški par – Sergej Nedeljković i njegov otac Milovan, inače forenzički psihijatar – uvode se u roman kao privilegovani karakteri, zatim pripovjedač, mozaično gradeći priču, oca vješto dislocira iz centralnog fabulativnog toka, da bi ga opet aktivirao u finalnom kompozicionom dijelu koji nudi ključ za dešifrovanje misterije dječakovog nestanka. Uostalom, nestanak i detekcija kao ključno formalno obilježje ove knjige nagoviješteno je prizorom romana u kojem likovi djece vode ilustrativan dijalog o nužnosti čitanja detektivskih priča o Šerloku Holmsu i Herkulu Poarou, što je očigledna sugestija žanrovskog rodnog mjesta Obradovićeve proze.
Sergej, Stefan i Milica – složna družina koja ne mari za predvidljivost i dosadu tinejdžerske dokolice, u društvo prima novog učenika Mirka, koji se u početku odnosi rezervisano, da bi potom, kupljen njihovom naklonošću duha i čistotom srca, detaljno ispričao sve o njegovom mlađem bratu blizancu – Mirčeti, koji je, uprkos fascinantnoj fizičkoj sličnosti s Mirkom, potpuno drugačije naravi i sudbine. Ćudljiva slučajnost je htjela da, iako rođeni u nekoliko minuta, braća blizanci imaju različite artikulacije emocionalnih stanja i raspoloženja – Mirko konvencionalne, a Mirčeta krajnje neobične, posredovane vanrednim talentom za vizuelno izražavanje. Postupak blizanačke identifikacije uslovio je da Mirko postane neprikosnoveni tumač Mirčetinog jezika, što mu je u očima drugih dalo na posebnom značaju baš u onom trenutku kad se saznalo da je Mirčeta nestao iz sobe i da za njim treba organizovati potragu.
Uz sve elemente racionalne motivacije, plijeni vještina pripovjedača da na iracionalnoj motivaciji, posredovanoj motivom blizanačke intuicije, uvjeri čitaoca da je Mirčeta na sigurnom i da ga nije odnio zov vode kojem je toliko bio sklon. Dešifrujući Mirčetino negdašnje osjećanje sreće u očevoj kući pored rijeke, junaci uspijevaju da uspješno rekonstruišu putanju dječaka, koji je u potrazi za slobodom i srećom prešao veliki put, time dokazujući istinu da ni za autistično dijete nema nedosegnutih ciljeva, već samo alternativnih načina dospjeća na cilj.
Strukturno usmjeren na rasplet, Obradovićev roman ima novelističku uzbudljivost. Koncentrisan na nešto više od stotinak stranica, roman kao stvaralačko jezgro ima anegdotsko načelo, čijim razvijanjem se uspostavlja sukcesivni fabulativni niz koji skoro da ne dozvoljava čitaocu da odloži knjigu. Zbog toga je „Zov vode“ žanrovski usložnjen tekst; on je istovremeno i avanturistički i psihološki i detektivski roman, koji, uz klasična obilježja, referiše i na upečatljive elemente urbane tinejdžerske pop kulture, u kojoj je fenomen video igrica povlašćeni imaginarijum, veoma često nadređen egzaktnoj zbilji. Dječji roman „Zov vode“ uspijeva da prepozna nužnost komunikacije između dječje književnosti i stvarnosti koja je uslovljava i kontekstualno oblikuje. Veliku ulogu u tome imaju dijalozi likova koji nisu građeni po matrici pridikovanja o delikatnoj temi, nego su živi, uvjerljivi, neposredni, djetinje neusiljeni, kako i priliči bistrookim radoznalcima.
Simbolika naslova knjige je takođe vrlo važna. Naime, „Zov vode“ ima karakter ovovremenog simboličkog odaziva na čuveni „Zov divljine“ Džeka Londona. Iako po mnogo čemu različite, ove dvije knjige srodne su utoliko ukoliko pisac Obradović, nesumnjivo imajući u vidu pomenuti tekst ugledanja, sprovodi sličan postupak – odgonetanja nemuštog jezika kojem samo posvećenici koji to zasluže imaju pristup. Knjiga, dakle, eksponira ideju da autizam, ako već nije blagoslov, svakako nije ni prokletstvo. Najprije je iskričavo, trajno stanje duha koje iziskuje bezobalno razumijevanje i trpeljivost, jer homo ludens u autističnom djetetu neprestano traži nove izražajne forme, dok su porodica i drugari pozvani na igru tumačenja i pogađanja koju bodrost duha omogućava. Pitoresknost lika dječaka Mirčete, koji je suštinski glavni lik ove knjige, upravo je u tome što on nije izolovan, već u svemu učestvuje srazmjerno vlastitim moćima. Čitalac će, stoga, imajući u rukama „Zov vode“, suptilno apsorbovati i tezu romana – da je odnos i velikih i malih prema autističnoj djeci mjerna jedinica njihove (i naše) kultivisanosti, a da je podlijeganje stereotipu znak nesumnjive slabosti i poraza duha.
Konvencija srećnog kraja u romanu „Zov vode“ Obradovića ostavlja dominantni utisak tihe, no ipak postojane vedrine života. Taj optimizam stvaraju britka pamet, prostodušna dobrota i nepokolebljiva upornost u stremljenju da se izgradi bedem spokojnog i srećnog djetinjstva, kojem i najteži izazovi, poput autizma, ne ukidaju pravo na postojanje.
Autor: dr Radoje Femić
