Prikaz „Zapisa iz podzemlja“ Fjodora Dostojevskog
Šta ovu knjigu čini klasikom? Kako se u jednoj analizi dela navodi: uspevajući da uhvati „zanimljive mahinacije uma“, Dostojevski (pisac „osetljiv poput sinapse“) razlikuje se od svojih prethodnika koji su bili koncentrisani na radnju: „Bio je psiholog pre nego je psihologija nastala, a njegova opažanja su bila precizna i univerzalna“. Sam roman je primamljiv čitaocima i danas jer govori o temama našeg vremena – industrijalizmu, utopiji, zapadnim tržištima i zamagljenoj istini.
„Podzemni čovek“ je četrdesetogodišnjak koji nije baš najpouzdaniji narator i koji je – uprkos samom sebi – otrovan prkosom. Prvi deo romana predstavlja njegov ogorčeni monolog koji pripoveda iz svog podruma u Sankt Peterburgu. Što dublje bude tonuo ovaj otuđeni antijunak, to će uzvišenije biti njegove intelektualne kritike savremenih filozofa na temu racionalizma i slobodne volje. Drugi deo knjige nam donosi zanosnu priču o tome kako je došlo do njegovog izopštenja. On je „opterećen jednim drevnim sećanjem“ i nada se da će ga, ako ga zapiše, to sećanje napustiti. Kao dvadesetčetvorogodišnjak vodi tmuran, neuredan i usamljenički život koji je na granici divljaštva, ali teži ka tome da se nađe na što višoj društvenoj lestvici. Ipak, svaki njegov pokušaj da napreduje društveno – i moralno – zapravo ga zakopava u sve dublju rupu.
Dostojevski zaseca duboko u složenost ljudske motivacije koristeći ubedljive stilske alate i uspeva da u jednoj rečenici bude i smešan i ubistven (svakako, „čovečanstvo je komična konstrukcija“). Elegantnim iskopavanjem pojedinosti svog vremena, Dostojevski nalazi načine da dotakne univerzalne istine i pronicljivim analizama ponašanja otkriva tunele kroz skrivene dubine.
Izvor: theguardian.com
Prevod: Dragan Matković



















