Prikaz zbirke priča „Pogledaj što je mačka donijela“ – Prikupljanje rasutog tereta
Na pitanje prema kojem je kriteriju sastavio svoju novu zbirku priča „Pogledaj što je mačka donijela“ Ante Tomić je u jednom intervjuu zagrebačkom dnevnom listu odgovorio ovako: „Naprosto sam sakupio priče koje nisu izašle u mojoj prvoj zbirci prije dvadeset godina, potrpao sam među korice svu kratku fikcionalnu prozu koju sam napisao u različitim prilikama, obično za neke novine. Knjiga je zbog toga heterogena. Motivski, stilski, pa i vjerojatno kvalitativno neujednačena. Ponešto u njoj danas zacijelo ne bih napisao kako sam 1997. ili 2003. pisao, ali ništa nisam mijenjao i popravljao. (…) Priče su sumornije nego što su čitatelji navikli od mene, ali nisam stekao dojam da se ljudima ne sviđa. Dapače, zbirka je vrlo uspjela. Prije nekoliko dana izašlo je treće izdanje od tisuću primjeraka.“
Kad kaže da svoju novu knjigu drži uspjelom jer je objavljeno već treće izdanje od tisuću primjeraka, Tomić i nehotice upozorava na mizeriju naše kulturne stvarnosti. A kad konstatira da su mu priče sumornije nego prije, ne treba mu sasvim vjerovati: valja se samo sjetiti sumornosti priča iz njegove prve zbirke „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ (1997), u kojima dominira sumorni poratni urbani pejzaž i likovi autsajdera i očajnika čiji je život emocionalna pustinja. Ali neke teme s kojima se autor poslije prve zbirke hvatao ukoštac naprosto nameću sumorne ugođaje. U priči Svatko je nečija budala prepleću se na okrutan način intimna i društvena tema: ugledna zagrebačka odvjetnica, koja potječe iz maloga dalmatinskog mjesta, zastupa tajkuna koji u tome mjestu želi, korumpiranjem pojedinaca u lokalnoj vlasti, izgraditi golem hotelski kompleks. U sjeni te beskrupulozne bitke odgonetava se pozadina prije četrnaest godina prekinute i još nejasne ljubavne priče između mafijaševe pravne savjetnice i njezina nekadašnjeg dečka, koji je ostao u mjestu. U kompozicijski zanimljivo građenu triptihu Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji govori se o troje mladih pop-glazbenika iz Sinja, Goražda i Smedereva koje povezuje jedan jedini susret na gitarijadi, koji će obilježiti njihove živote. Također tamna priča Ti ne ideš nikamo koja se zbiva 1967. nedaleko od Woodstocka u američkoj državi New York proizašla je iz Tomićeva interesa za suvremenu pop-kulturu.
Neke osobine Tomićevih ranih kraćih proznih tekstova vidljive su i u novoj zbirci: čitljivost (komunikativnost) teksta, vješto izbalansirane, funkcionalne dijaloške dionice, efektne poente i sjajan osjećaj za humor primjeren najrazličitijim situacijama i u registrima od bezazlena, golubljeg, preko smijeha kroz suze pa do crnog humora. Izvrsne minijature, ponegdje i razvijenije dionice koje svjedoče o piščevu humorističkom daru nalazimo u pričama Tomo i Kamičko (detalji ludila), Zemlja naših djedova (scene horora), Besmrtni Duduk (iskustvo čovjeka koji je doživio kliničku smrt). Dvije priče pisane su po načelu „što je bilo poslije“: Sveta obitelj iz Smiljeva: što se dogodilo poslije „Muškarca bez brkova“ i Evakuacija Poskokove Drage: što se dogodilo poslije „Čuda u Poskokovoj Dragi“.
Duža priča Karuzo na neki se čudan način – uz opor humor i smijeh kroz suze – nameće kao znak splitskog / mediteranskog stanja duhova pred početak ratne kataklizme, kad se već čuju čizme crnokošuljaša i Europom tutnje tenkovi. Četvorica splitskih kicoša, liječnik, odvjetnik, novinar i trgovac, različitih političkih uvjerenja, „pletu mrežu obmana oko jednog sirotog spadala“ što umišlja da je veliki operni pjevač. Tomić vjeruje u ljekovitost humora, osobito kad se čovjek mora nositi s teškim situacijama. Smatra da nema humora bez nepristojnosti i zato misli da je mediteranski humor najbolji, „nepristojan je i okrutan“.
Antologijska priča Bog je ateist, u kojoj je Stvoritelj duboko razočaran spoznajom da su ljudi ostali „jednake glupe, sebične i uplašene životinje, koje u strahu i neznanju čine neshvatljive grozote“, ne zauzima slučajno epilošku poziciju u knjizi.
Tomić podsjeća kako je prikupio svoj fikcionalni rasuti teret – rasut u vremenu i prostoru, heterogen, iako bi pisac, a i čitatelj, vjerojatno bio sretniji da je taj teret u nekim aspektima (tematskom? stilskom? s obzirom na vrijeme i mjesto zbivanja radnje? ili kojem drugom) manje raznorodan. Unatoč toj razbarušenosti autoru se zbirka sviđa „jer pokazuje kako sam bio različita osoba u različitim vremenima“ – bilježi Tomićevu izjavu jedan internetski portal. Heterogenost zbirke priča ne mora biti nepremostiva poteškoća – kao što i nije u slučaju knjige „Pogledaj što je mačka donijela“. Kod zbirki priča uvijek je na kraju stvar u njihovoj kvalitativnoj (ne)ujednačenosti, u odnosu literarno uspjelih i literarno neuvjerljivih tekstova. A u Tomićevu knjigu uvrštene su, mislim, tek dvije priče – Veliki šoping i Pogledaj što je mačka donijela – koje su ispod solidne ili vrlo visoke književne razine ostalih tekstova.
Autor: Strahimir Primorac
Izvor: matica.hr
Kad kaže da svoju novu knjigu drži uspjelom jer je objavljeno već treće izdanje od tisuću primjeraka, Tomić i nehotice upozorava na mizeriju naše kulturne stvarnosti. A kad konstatira da su mu priče sumornije nego prije, ne treba mu sasvim vjerovati: valja se samo sjetiti sumornosti priča iz njegove prve zbirke „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ (1997), u kojima dominira sumorni poratni urbani pejzaž i likovi autsajdera i očajnika čiji je život emocionalna pustinja. Ali neke teme s kojima se autor poslije prve zbirke hvatao ukoštac naprosto nameću sumorne ugođaje. U priči Svatko je nečija budala prepleću se na okrutan način intimna i društvena tema: ugledna zagrebačka odvjetnica, koja potječe iz maloga dalmatinskog mjesta, zastupa tajkuna koji u tome mjestu želi, korumpiranjem pojedinaca u lokalnoj vlasti, izgraditi golem hotelski kompleks. U sjeni te beskrupulozne bitke odgonetava se pozadina prije četrnaest godina prekinute i još nejasne ljubavne priče između mafijaševe pravne savjetnice i njezina nekadašnjeg dečka, koji je ostao u mjestu. U kompozicijski zanimljivo građenu triptihu Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji govori se o troje mladih pop-glazbenika iz Sinja, Goražda i Smedereva koje povezuje jedan jedini susret na gitarijadi, koji će obilježiti njihove živote. Također tamna priča Ti ne ideš nikamo koja se zbiva 1967. nedaleko od Woodstocka u američkoj državi New York proizašla je iz Tomićeva interesa za suvremenu pop-kulturu.
Neke osobine Tomićevih ranih kraćih proznih tekstova vidljive su i u novoj zbirci: čitljivost (komunikativnost) teksta, vješto izbalansirane, funkcionalne dijaloške dionice, efektne poente i sjajan osjećaj za humor primjeren najrazličitijim situacijama i u registrima od bezazlena, golubljeg, preko smijeha kroz suze pa do crnog humora. Izvrsne minijature, ponegdje i razvijenije dionice koje svjedoče o piščevu humorističkom daru nalazimo u pričama Tomo i Kamičko (detalji ludila), Zemlja naših djedova (scene horora), Besmrtni Duduk (iskustvo čovjeka koji je doživio kliničku smrt). Dvije priče pisane su po načelu „što je bilo poslije“: Sveta obitelj iz Smiljeva: što se dogodilo poslije „Muškarca bez brkova“ i Evakuacija Poskokove Drage: što se dogodilo poslije „Čuda u Poskokovoj Dragi“.
Duža priča Karuzo na neki se čudan način – uz opor humor i smijeh kroz suze – nameće kao znak splitskog / mediteranskog stanja duhova pred početak ratne kataklizme, kad se već čuju čizme crnokošuljaša i Europom tutnje tenkovi. Četvorica splitskih kicoša, liječnik, odvjetnik, novinar i trgovac, različitih političkih uvjerenja, „pletu mrežu obmana oko jednog sirotog spadala“ što umišlja da je veliki operni pjevač. Tomić vjeruje u ljekovitost humora, osobito kad se čovjek mora nositi s teškim situacijama. Smatra da nema humora bez nepristojnosti i zato misli da je mediteranski humor najbolji, „nepristojan je i okrutan“.
Antologijska priča Bog je ateist, u kojoj je Stvoritelj duboko razočaran spoznajom da su ljudi ostali „jednake glupe, sebične i uplašene životinje, koje u strahu i neznanju čine neshvatljive grozote“, ne zauzima slučajno epilošku poziciju u knjizi.
Tomić podsjeća kako je prikupio svoj fikcionalni rasuti teret – rasut u vremenu i prostoru, heterogen, iako bi pisac, a i čitatelj, vjerojatno bio sretniji da je taj teret u nekim aspektima (tematskom? stilskom? s obzirom na vrijeme i mjesto zbivanja radnje? ili kojem drugom) manje raznorodan. Unatoč toj razbarušenosti autoru se zbirka sviđa „jer pokazuje kako sam bio različita osoba u različitim vremenima“ – bilježi Tomićevu izjavu jedan internetski portal. Heterogenost zbirke priča ne mora biti nepremostiva poteškoća – kao što i nije u slučaju knjige „Pogledaj što je mačka donijela“. Kod zbirki priča uvijek je na kraju stvar u njihovoj kvalitativnoj (ne)ujednačenosti, u odnosu literarno uspjelih i literarno neuvjerljivih tekstova. A u Tomićevu knjigu uvrštene su, mislim, tek dvije priče – Veliki šoping i Pogledaj što je mačka donijela – koje su ispod solidne ili vrlo visoke književne razine ostalih tekstova.
Autor: Strahimir Primorac
Izvor: matica.hr
