„Profesor žudnje“: Slasna i duboka potraga
U Americi u koju se vraća, Kepeš zasniva i rastura brak. I daje časove iz komparativne književnosti, čime se, s obzirom na njegove poteškoće da sazna sebe, neizbežno ukazuje na jalovost akademskog sveta, koji je možda više deo Dejvidovih problema nego njihovog rešenja. U tom smislu, scena u kojoj Kepeš u Pragu sanja kako upoznaje omiljenu prostitutku Franca Kafke – pri čemu mu je ponuđeno da vidi njeno međunožje i tako otkrije zašto je toliko zanimala njegovog omiljenog klasika – nosi jak parodijski potencijal, što ne znači da je posredi jedina epizoda kojom se u romanu problematizuje značaj književnosti.
Stalna emocionalna nesigurnost neizbežno vodi Dejvida Kepeša na sesije psihoanalize kojima bi trebalo da locira seksualni koren vlastitog nefiksiranog stanja duše. I u tom aspektu, Rot daje značajan mig čitaocu i njegovom potencijalu tumačenja, koji snaži upečatljivim erotizovanjem epizoda iz Kepešovog života i vrste psihijatrijskog odgonetanja njihovog uzroka. Možda je Dejvidov izvor greha – i prateće griže savesti – zapravo praroditeljski: starozavetni, a doktor Klinger koji nastoji da ga „izleči“ na sesijama i uz pomoć antidepresiva koje mu prepisuje možda je, u tom ključu, preuzeo starinsku ulogu rabina. Mada je i samog Rota moguće čitati kao psihoanalitičkog pisca, koji isteruje iz svojih likova unutarnje demone i konflikte, i koji ih tretira diskretno – svojevrstan terapeut. U tom ključu bi najdublja istina glavnog junaka mogla biti da on celog svog života zapravo ne traga za pornografijom nego za postepenom dekonstrukcijom sopstvenog mozga do koje dolazi kroz niz iskustava nakratko realizovane žudnje i kroz same brojne odlaske kod doktora za dušu.
Posredi su samo neki od finih (mogućih ili izgovorenih) paradoksa romana. Među ostale spadaju Kepešov unutrašnji mehanizam prkošenja onom što voli i njegovog dovođenja do očajanja a sebe do emocionalnog zasićenja, kao i Dejvidova sklonost da naudi ženama od kojih očekuje spas. Činjenica da je „Profesor žudnje“ roman koji mnogo više otvara pitanja nego što daje odgovore, govori samo o dubini ove fikcije, baš kao što takvom zaključku ide u prilog i veća važnost samog procesa Kepešovog samodefinisanja i samolociranja od ishoda dotične saznajne potrage. Kako god glasio, taj ishod bi bio jednosmeran i umanjio bi izrazitu značenjsku fluidnost i bogatstvo dela.
Autor: Domagoj Petrović



















