Čitam „Noćne reči“ Vladimira Tabaševića i u meni se zbiva rolerkoster, u stvari, dva. Jedan je emocionalni, kao proizvod napisanog, a drugi je analitički, kao rezultat potrebe da razumijem emociju i da razumijem napisano. Tekst romana, jer „Noćne reči“ su roman, doživljavam kao da se neko zumiranje i udaljavanje kadra stalno dešava pred mojim očima. Kako tekst odmiče, dešavaju se jedna ozbiljna dinamika i jedna dobro programirana dramatika u službi priče koju treba razumjeti. Treba uhvatiti likove, oca i sina, odsutnu majku i prisutnog djeda, vremenske ravni, treba destilisati intertekstualne nivoe i ne pomiješati ih, treba zastati kada narator zastane, kada lik zastane, kada metalik u metapriči zastane. Treba shvatiti ko je usporio jer si i dalje na vrtešci doživljaja i emocije u razlomljenim kontekstima i ne znaš s kim bi nastavio da juriš. Ili sa kim bi se identifikovao. Da li da to bude narator, ili Fernando, da li da to bude dječak Dan, da li možda metafikcionalni Melkijades koji izmišlja priče kao što ne izmišlja ljubav za unuka? Čini mi se da sam jednom čula, ili možda pročitala, da Tabašević želi da piše tako da se drugi vidi u napisanom. Da se providi kroz riječi a da se nigde ne kaže da je o tom nekom riječ. Čini mi se da je to definicija ideala književnog izražavanja sadržana u formulaciji „pokazati, a ne reći“. I evo ga, čitalac je jahahahač na jezičkom toboganu. Samo što na njemu klizi, ne jaše, pod uslovom da se sa takvog jezičkog tobogana ne sunovrati.

Utisak tekstualnog zumiranja i udaljavanja, kojim se u prvi plan dovode likovi, uvode novi, izranjaju postojeći i smjenjuju se prema autorovim narativnim strategijama, stvara dinamizam koji pokreće priču romana. Kognitivna optička iluzija figure i pozadine postaje stilističko kognitivno sredstvo lika i sjenke kojim Tabašević gradi svoje junake i dodaje im dimenzije informacije, uvjerljivosti, živosti, u zavisnosti od toga da li su u prvom planu ili ne. Likovi kao da su na samostalnom kreativnom zadatku kako bi doprinijeli kompleksnosti i većoj vidljivosti onog drugog lika. Njihova ukupna tekstualna vidljivost zavisi od stilističke prominencije koja iz takve autorove strategije proizlazi, ponekada se smjena prominencije dešava sporo, a nekada ubrzano. U tom narativnom kadriranju čas vidimo unuka, čas dječaka po imenu Dan. Dječak potom utone u pozadinu i u prvom planu je pastorak, koji se do krvi tuče na bazenu. Lenekerova lampa je nad stolom i stol je pod lampom. Lampa i stol bore se za našu pažnju na način na koji se likovi u Tabaševićevim „Noćnim rečima“ bore za svoje mjesto u našem doživljaju. Mogla bih cijelu teoriju presupozicije da primijenim i ilustrujem je kroz ponavljanog neubicu u romanu. Negacija ne- ne ukida presupoziciju koja leži u semantici riječi -ubica, ubistvo je djelatni princip, ono se vrti u umu pisca u romanu, ubistvo je polifono i polisemično. Ima raznih ubistava, ali autor piscu u romanu dodjeljuje negaciju, lik u romanu barata konceptom neubica. A ubio bi. Neće biti ubistva, ovo je roman protiv ubistava i opresije.

Performativnost je velika „providnost“ kojom se Tabašević maestralno služi u svim aspektima stvaranja romana. Na lingvističkom, na kognitivnom, na filozofskom nivou kroz iskaze, kroz tekstualne manje ili veće cjeline čitalac ima nepogrešivu poruku kroz djelatnu moć govornog čina (ilokucija). Čitav roman može da bude jedan performativ koji kaže da „Noćne reći“ služe za bolji dan. Svačiji bolji dan. Ko je otvoreniji za te reči, više će dobiti. To je značenje dobiti u performativu književnog stvaralaštva. Književno stvaralaštvo funkcioniše na principu djelovanja riječima. Ko je spreman da plače s junakom, biće na kraju čitanja pročišćeniji. Možda i bogatiji. To bi bila jedna od posljedica govornog čina čitanja „Noćnih reči“ (perlokucija). Sljedeći citat iz romana „Noćne reči“ može da bude podnaslov doktorske teze o performativima u književnom tekstu: „Verujte mi, pokazaću vam i kako se stvarnost pretače u reči, a kako reči proizvode stvarnost, demonstriraću to. Nad vama“ (str. 129). Tabašević je u pravu. Riječi proizvode stvarnost. Sve riječi. Ali i ćutanje, takođe.

O tekstualnim osobenostima i uzročno-posljedičnoj vezi metafore i stila može se dosta pisati i ta veza značajno doprinosi atmosferi i tonu u romanu, u tom smislu autorovi kreativni postupci su brojni. Mene posebno fascinira Tabaševićevo poznavanje jezika kao sistema i jezika upotrijebljenog u književne svrhe, naročito na nadrečeničnom nivou. Sa stilističkog stanovišta u ovom kontekstu bilo bi izazovno istražiti implikature i inferencije, što bi analizu odvelo u intertekstualnost i metatekstualnost, ali ne samo tamo. Figurativno izražavanje i stil predstavljaju posebnu vezu u književnom postupku, u ovom romanu tako izdašno korišćeno da mene tekstualni rezultat podsjeća na „Veliki talas iz Kanagave“, japanskog grafičara Hokusaija. Nema detalja koji je suvišan, nema dijela kompozicije koji nema svrhu, a sve to u službi visoke estetike. Tabašević svjesno odabira sredstvo kojim želi da proizvede određeni učinak, nerijetko šoka, u svom književnom djelu, što mene navodi na misao da on, na određeni način, mutatis mutandis, pobija tezu da advokat može da zastupa sebe a da pritom nema fool for a client. Da imaju književnog talenta lingvisti Džordž Lejkof ili Ronald Lanaker ili, recimo, Piter Stokvel, možda bi napisali ovakav roman. Oni znaju da objasne kako da se drugi „vidi“ ili „providi“ u tekstu, samo vjerovatno ne znaju da tu „providnost“ iskažu i uobliče na način na koji to može pisac, recimo, Tabašević. Ili meni nije poznato.

„Noćne reči“ su za radoznale i strpljive čitaoce. Oni koji dođu do kraja biće nagrađeni romanom koji je snažno i veoma originalno svjedočanstvo o vremenu, o odrastanju i (mladom) čovjeku u njemu. Uz to roman predstavlja svojevrsno pomjeranje granica romaneskne forme, što će sigurno biti zanimljivo književnim teoretičarima i doprinijeti redefinisanju žanra romana.

Ovim romanom Tabašević je pomjerio svoje lične granice u književnosti.

Autor: Slavica Perović
Izvor: Novi Magazin