Provokativna metafora u „Grand hotelu ‘Evropa’“
Sve to je na umu pišući svoj peti roman možda imao holandski pisac Ilja Leonard Fejfer (1968). Možda i nije. Uglavnom, kao da jeste – barem dobar deo toga – jer u romanu „Grand hotel Evropa“ ukazuje na nekadašnji značaj i dugu dekadenciju Starog kontinenta. Naravno, posredi nije esej, nego fikcija, pa se stoga odnosi između mnogih likova štiva, kao i sami junaci, mogu čitati u metaforičkom ključu tek iznesenog značenja. Kao što je to, uostalom, slučaj i sa naslovnim zdanjem romana.
Glavni junak koji, u trendu svepopularne autofikcije, deli autorovo ime i prezime, nastanjuje se u Grand hotelu Evropa, starom i luksuznom zdanju, najverovatnije u Liguriji. On je, naravno, Holanđanin, a njegova donedavna ljubav – Italijanka iz aristokratske kuće. Već po svojim nacionalnostima i nemogućnosti dugog saživota, uprkos nesumnjivoj ljubavi, oni metaforički opisuju dekadenciju evropskog identiteta. Ilja u hotelu piše roman kojim – kad već ne može drugačije – rekreira njihovu vezu. Njen bitan element činila je potraga za jednom Karavađovom slikom. Proza je pisana u pretežno starinskom, elegantnom, čak često baroknom stilu. Njen bitan intertekstualni orijentir – mnogo više aluzivno, nego direktno – čini „Čarobni breg“ Tomasa Mana. Dijalozi likova i ovde su vrlo slojeviti i dobrim delom ukazuju na dekadenciju Starog kontinenta, samo ne između dva svetska rata kao kod nemačkog nobelovca, nego između Drugog svetskog i rusko-ukrajinskog rata. Na momente se čini da ono što je davoška klinika u „Čarobnom bregu“, to je Grand hotel Evropa u Fejferovom romanu.
Međutim, kao i svaka valjana savremena proza, ova ne ponavlja intertekstualne obrasce nego ih izmešta u sasvim novi kontekst. Tako, i pored pojedinih dekadentnih likova gostiju hotela Evropa i njegovog dotrajavanja, i kraha ljubavne veze između Italijanke i Holanđanina, posredi nije sentimentalna metafora koja posle svega ispostavlja vapaj za boljom prošlošću. Štaviše, preko lika kineskog tajkuna Vanga, novog vlasnika hotela, i svojevrsne „devojke za sve“ u zdanju, imigranta Abdula, roman odlučno vremenski uranja i u sadašnjost i budućnost. Ako one nisu sjajne po Evropu – što se povremeno prikazuje čak i podacima po kojima se poslovi sve više sele sa Starog kontinenta u Aziju – Fejfer to ne samo da ne prikazuje patetično nego čak ni odveć sentimentalno. Povremeno je čak vrlo humoran, a takav učinak postiže i ukrštanjem dijaloga o visokoj kulturi sa onima o masovnom turizmu.
Ukoliko prikazuje da se vitalizam znatno više može pripisati dalekim podnebljima nego evropskom, ovo štivo je u stanju da i ovdašnjeg čoveka sa najnerazvijenijim mogućim kontinentalnim identitetom trgne i zamisli, čak i ako se on najmanje moguće slaže sa autorom, odnosno sa njegovim istoimenim pripovedačem. Uostalom, više od takvog učinka proza i ne može postići.
Autor: Domagoj Petrović



















