Kratki roman „Ina‟ Krste Popovskog luckasta je pripovijest o vajaru Vladimiru i njegovoj ljubavi prema kravi Rasini. Još kao dječak, izbjegao tokom Oluje sa roditeljima nadomak Beograda, Vladimir, nakon što je njegova majka doktorica pomogla bolesnom djetetu i u znak zahvalnosti dobila od mještana kravu, razvija svoju ljubav prema Rasini. Ali, to nije obična krava. U ovoj alegorijskoj priči junak Krste Popovskog od krave pravi kućnog ljubimca, izdejstvuje kod roditelja da je sterilišu i kao takvu učine sinovljevom nezamjenjivom drugaricom tokom godina odrastanja. Međutim, kako su vremena teška, roditelji sve više počinju posmatrati kravu kao potencijalnu hranu, ali sin se odlučno suprotstavlja tome. Već tu se razvija jedan burleskan zaplet u kojem se porodica, takoreći, cijepa zbog različitih shvatanja ishrane. Nekako se ipak nagode. Otac na koncu ubijedi Vladimira da kravi odreže jedan but, a ona to neće ni osjetiti, tako će roditelji biti siti, a sin moći nastaviti da se zabavlja.

Preparirana Rasina

Kad Vladimir konačno odraste i upusti se u vode umjetnosti vajarstva, Rasina već nema tri buta. I već je odavno predmet sporenja roditelja i sina. Još kada je kao dječak pokazao ljubav prema kravi, roditelji su Vladimira počeli sumnjičiti da sa njom ima sodomistički odnos. Ishod toga je bio da porodica zajedno, u grupnoj terapiji, posjećuje psihologinju koja će u njihov život unijeti niz zgoda. Vladimir tokom studija od Rasine stvara svoj jedini vajarski model. A kada ona izdahne, nenadoknadivi gubitak nadoknađuje tako što mu se odjednom vrati potreba za mesom, te Rasinine mesne ostatke proždire na roštilju koji mu priređuje otac. Potom, uz očevu pomoć, dolazi na ideju da Rasinu preparira i izloži kao svoj rad na važnoj izložbi u Bruxellesu. Tada dolazi njegov prijatelj Lazo, koji mu marljivo pomaže da kravu osovi na noge, potom da joj na zahtjev Vladimirovog profesora (koji ne želi realistični prikaz krave na tako važnoj izložbi) noge digne u zrak, te da joj, za potrebe instalacije, odreže glavu. I eto ga, imamo instalaciju krave Rasine. Samo što je ona, jer to zvuči evropskije, sad imenovana kao Ina.

Ovako prepričana priča romana „Ina‟ dakako da djeluje groteskno i blesavo. Pomislilo bi se da ju je pisao neko ko se želio okušati u harmsovskoj ludoriji. I doima se da u tome ima istine. Popovski, gradeći jednu ovako postavljenu priču, ispripovijedanu u nekoliko vremenskih linija, koje se zanimljivo preklapaju iz poglavlja u poglavlje, piše jednu parodijski dobro osmišljenu knjigu. Uz pomoć krave Rasine, Vladimira i njegovog okruženja, čitalac će biti proveden kroz neke od ključnih događaja naše novije povijesti. Krava Rasina, kasnije Ina, svojevrsna je metafora jedne potonule zemlje, rasparčane i razorene. Pisac će u humorističnom kreiranju zapleta oko sudbine jedne krave zapravo na izvjestan način mapirati ključne tačke ovdašnje propasti. Ono što je zanimljivo jeste da je autoru uspjelo da u jednoj prilično sažetoj pripovijesti uhvati niz efektnih slika tog raspada. Čini se da satirični otklon napokon provijava u ovdašnjoj književnosti. To ne znači da će se tragedije koje su se desile uniziti, ali književnost treba napokon više takvih pristupa. Parodiranje elementima ludila koje se dešavalo proteklih decenija otvara mogućnost da se ono napokon sagleda nešto racionalnije, bez suvišnih emocija koje zamagljuju vidno polje.

Pitanje Jugoslavije

U “Ini” Popovski uspijeva kroz jednu vješto postavljenu alegoriju kazati štošta i o vremenu u kojem živimo. To pritiskanje raspale domovine, koju krava Rasina vjerno predstavlja, neprestano se nameće kao planina koju nekako valja zaobići ili je sebi objasniti. Kako bi se nekako moglo krenuti dalje. Pokušaj prepariranja, kojem Vladimir pristupa sa Rasinom, vidjećemo, neće se pokazati kao najsretnije rješenje. Taman kada vajar shvati, kada mu je već roditeljska mesožderska nakana skratila život njegove ljubimice, da je konačno vrijeme da od svoje Rasine stvori nesalomljivi objekt umjetnosti, ispriječi se nužnost kompromisa oličena u novom pritisku roditelja i profesora. Najprije je problematično ime krave. Nakon što Vladimir pristane na taj kompromis, traži se da krava ipak ne bude odveć istinito predstavljena, nego da joj se noge izmjeste, a i da joj se glava ukloni. Potrebno je, savjetuju ga, da krava na izložbi u Bruxellesu ipak bude po mjeri na koju je naviklo osjetljivo oko evropskih posmatrača umjetnosti. Vladimir, a šta bi drugo, na kraju odlučuje da je jedino rješenje da seksualno opšti sa psihoterapeuticom koja je sve to, na neki način, i zakuhala.

Iza prvog sloja priče Krste Popovskog, iako sam autor djelimično odriče takvo tumačenje, jasno se vidi da je posrijedi roman koji se u svojoj osnovi bavi pitanjem Jugoslavije. Ako ništa drugo, sam se narativ negdje otima i zrcali takvim značenjem. Najprije se ta Krava hranila, potom su joj nastradali butovi, a onda je tako osakaćena krepala. E sad, kad je Krava krepala, krvavo i mučno, možda ju ne bi bilo loše preparirati. Iako nije prava Krava, ipak bolje i preparirana, nego nikakva. Ali kada Vladimir hoće Kravu preparirati, onda mu kažu da njeno ime ipak nije najprihvatljivije, a kad on pristane na kompromis sa imenom, onda se još dodatno zahtijeva da se ona još više prilagodi ukusima iz vana. Sve to, priznaćete, neodoljivo podsjeća na ovdašnju priču o tranziciji. Ne treba mnogo pažljivom čitaocu a da mu se iz „Ine‟, posebno uz zanimljivu kritiku koju Popovski kroz lik Vladimira u svom romanu upućuje samom umjetničkom svijetu današnjice, jasno ukaže naša aktuelna, rekli bismo regionalna, situacija. Neprenesenim riječima, nakon što se Jugoslavija, potpomognuta različitim psihoterapeutima, krvavo raspala, došlo je vrijeme da je se ipak na neki način uz pomoć nekog umjetnika zanesenjaka restaurira. (Sjećate se, sigurno, priče o važnosti jačanja regionalne ekonomske saradnje?) Samo njegov ushit da će dobiti ono što podsjeća na onu, vratimo se životinjama, pređašnju Kravu biva brzo raspršen. Taman što je uspio da je uspravi, kuckaju ga po ramenu oni iz Bruxellesa i kažu: Ne, ne... nismo mislili na tu Kravu. A ni da se tako zove. Već na ovu kravu, i da se ovako zove. Ali, isto vam je to, samo ni blizu. Pa mu izruče tačno propisane mjere za tu novu kravu. Paradoksalno, čini se?

Ako bismo ovako posmatrali roman „Ina‟, onda bi se moglo kazati da je on euroskeptičan. Sa druge strane, pak, reklo bi se da je posrijedi knjiga koja na prilično inovativan način otvara u književnosti temu prethodne Jugoslavije i njenih sljednica. Ali i onog konfuznog i nesnađenog života koji je nakon nje nastupio. Svih onih još neodgovorenih pitanja, gdje smo, zašto i kako. Pritom Popovski uspijeva stilski zavodljivo ispisati ovu priču, sa mnogo parodijski dobro osmišljenih skokova. Što cijeloj knjizi daje dimenziju više u pogledu čitalačkog iskustva.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: www.oslobodjenje.ba