Roman „Kletvenik“ nastavlja epsku sagu o neistraženoj istoriji Srbije
Biljana nam donosi priču iz vremena kada su Srbi još uglavnom živeli u Bosni i na Jadranskom primorju, dok je moravska Srbija predstavljala područje neprijateljski nastrojenih bugarskih kanova. Za razliku od prvog romana „Veliki knez“ koji je pratio velikog kneza Petra Gojnikovića, drugi deo prati „Kletvenika“ Pavla Branovića kojeg bugarski car Simeon postavlja na presto u Rasu, i dodatno razrađuje i žensku junakinju, hvostansku kneginjicu Višeslavu, suočenu sa raspadom očeve župe. Njen neustrašiv lik Biljana gradi jasno i odlučno s ciljem da stvori ženskog protagonistu kojeg će čitalac brzo prihvatiti i zavoleti. Nju Biljana uvodi već na samom početku „Kletvenika“ znalački otvarajući radnju gotovo filmskom scenom u kojoj se do tada zaštićena vlastelinka pretvara u hrabru negovateljicu ranjenika i bodriteljicu naroda, a potom i u veštu braniteljku sa strelama i lukom u ruci.
Koristeći se jednostavnim jezikom bogatim sada već zaboravljenim rečima iz prošlosti (lišenih bilo kakvih potonjih turcizama), Biljana postiže pažljivo osmišljenu dinamiku u pripovedanju bez previše poetike koja nekada ume da optereti slične istorijske romane. Za razliku od „Velikog kneza“ koji je, i pored istoriografske raskoši, pomalo patio od blage stilske neizbrušenosti, Biljana je u „Kletveniku“ razvila i uzdigla svoj pripovedački stil na jedan veoma prijemčiv, i ja bih rekao čak zavodljiv nivo. Upravo se zbog ovog unapred radujemo narednim nastavcima planiranog petoknjižja, koje će se, slutim, završiti stupanjem na presto velikog kneza Časlava koji je 30 godina vladao srpskim zemljama. I na kraju bih pohvalio i Biljaninu veštinu u sastavljanju britkih i otresitih dijaloga, kao i njenu nadarenost u visprenom osmišljavanju psiholoških portreta svojih likova. U nastavku sage očekujem naglasak upravo na dodatnom razvoju i produbljavanju likova nauštrb istoriografskoj temeljnosti.
Autor: Miroslav Bašić Palković



















