Roman „Putar i parizer“ po svemu blizak generaciji odrasloj s mobilnim telefonima
Priču o ljetnom putovanju prekida digresijama, crticama iz života svakog lika. Te digresije nisu naporne, dapače...
Radnja romana „Putar i parizer“, književnog prvijenca Jerka Mihaljevića (1990) koji govori o prijateljstvu, prati četvoricu mladića, za koje bi se moglo reći da su generacijski bliski autoru. Iako su već po većini parametara odrasli, ovi prijatelji iz kvarta skupa kreću na ljetovanje na kojem žele zaboraviti tu činjenicu. Putuju na more u nadi da će se privremeno odmaknuti od veza koje su pred krahom, poslova koji ih ne ispunjavaju i demona zbog kojih se čini da su njihovi životi neispunjeni potencijali.
Donekle to i uspijevaju, njihovo ljetovanje ima sve stereotipne elemente dvotjednog izleta četvorice mladića – obilje alkohola, sumanute avanture, tučnjave, sintetske droge, lošu hranu (otud i naslov knjige). Mihaljević sve to ocrtava surovo, ne libi se opisati ekstremna stanja svijesti, mračnu stranu karaktera svojih likova, pa u radnju upisuje i jedan nekonzensualni seksualni odnos, te anegdotu u kojoj se jedan od likova, necenzurirano, posere na ulici. Tu su svi elementi momačkog iživljavanja i pretjerivanja, ono kako se dječaci valjda ponašaju u škvadri.
No s odmakom radnje do izražaja sve više dolaze karakterne i svjetonazorske različitosti između likova. Ove je momke život pritisnuo, dogodilo im se odrastanje, više nisu primarno ekipa, nego skup problematičnih individua među kojima su česte trzavice i neslaganja, koji jedni drugima idu na živce više no što guštaju u zajedničkom vremenu. Mihaljević uspijeva ući u psihologiju likova na najjednostavnije načine, nimalo pretenciozno, a učinkovito. Čak i prazni dijalozi u stilu „– Kaj ima? – Niš, kaj ima kod tebe?“ u svojoj su ništavnosti savršeni, ukazuju na intenzitet i prirodu međusobnih odnosa ovih prijatelja.
Sva prijateljstva iz djetinjstva nose tu običnost, s vremenom kao da izgube oblik, formu, pa i značenje. Kako odrastamo, a putevi nam se razilaze, tako se za ljude koji su tu oduvijek sve češće zapitamo jesu li to osobe s kojima se želimo družiti i provoditi svoj život. Autor tu ukazuje na poantu da je, unatoč razlikama i situacijama koje su daleko od idealnih, te ljude nemoguće zamijeniti, oni su tu toliko predugo da unatoč svemu u konačnici ipak postaju stupovi naših života koji imaju određenu snagu, pa možda i vrijednost. Možda nisu neki, ali su nekako opet barem uvijek tu.
Mihaljevićev prvi roman zanimljiv je i po formi. Priču o ljetnom putovanju prekida digresijama, crticama iz života svakog lika. Te digresije nisu naporne, dapače, čitatelj jedva čeka doznati još o tome tko su Tomi, Ronko, Domba i Crni ponaosob. Takva rascjepkanost radnje izvedena je vješto, vremenski i prostorni skokovi priči daju dinamiku. Poglavlja su kratka, a sadržajna, anegdotalna.
Za ovaj roman kažu da je po temi glas nove generacije, a u taj se okvir može uklopiti i zbog svoje forme – knjiga će zbog kratkoće poglavlja biti lako čitljiva čak i mladima koje se optužuje da su im društvene mreže ubile sposobnost duže koncentracije. Nije naporna, nametljiva, nego čitatelju ostavlja mogućnost da ju uzme u ruke više puta u danu na kraće periode. Slično načinu na koji u ruke uzima svoj mobitel.
Autor: Tena Šarčević
Izvor: jutarnji.hr
Radnja romana „Putar i parizer“, književnog prvijenca Jerka Mihaljevića (1990) koji govori o prijateljstvu, prati četvoricu mladića, za koje bi se moglo reći da su generacijski bliski autoru. Iako su već po većini parametara odrasli, ovi prijatelji iz kvarta skupa kreću na ljetovanje na kojem žele zaboraviti tu činjenicu. Putuju na more u nadi da će se privremeno odmaknuti od veza koje su pred krahom, poslova koji ih ne ispunjavaju i demona zbog kojih se čini da su njihovi životi neispunjeni potencijali.
Donekle to i uspijevaju, njihovo ljetovanje ima sve stereotipne elemente dvotjednog izleta četvorice mladića – obilje alkohola, sumanute avanture, tučnjave, sintetske droge, lošu hranu (otud i naslov knjige). Mihaljević sve to ocrtava surovo, ne libi se opisati ekstremna stanja svijesti, mračnu stranu karaktera svojih likova, pa u radnju upisuje i jedan nekonzensualni seksualni odnos, te anegdotu u kojoj se jedan od likova, necenzurirano, posere na ulici. Tu su svi elementi momačkog iživljavanja i pretjerivanja, ono kako se dječaci valjda ponašaju u škvadri.
No s odmakom radnje do izražaja sve više dolaze karakterne i svjetonazorske različitosti između likova. Ove je momke život pritisnuo, dogodilo im se odrastanje, više nisu primarno ekipa, nego skup problematičnih individua među kojima su česte trzavice i neslaganja, koji jedni drugima idu na živce više no što guštaju u zajedničkom vremenu. Mihaljević uspijeva ući u psihologiju likova na najjednostavnije načine, nimalo pretenciozno, a učinkovito. Čak i prazni dijalozi u stilu „– Kaj ima? – Niš, kaj ima kod tebe?“ u svojoj su ništavnosti savršeni, ukazuju na intenzitet i prirodu međusobnih odnosa ovih prijatelja.
Sva prijateljstva iz djetinjstva nose tu običnost, s vremenom kao da izgube oblik, formu, pa i značenje. Kako odrastamo, a putevi nam se razilaze, tako se za ljude koji su tu oduvijek sve češće zapitamo jesu li to osobe s kojima se želimo družiti i provoditi svoj život. Autor tu ukazuje na poantu da je, unatoč razlikama i situacijama koje su daleko od idealnih, te ljude nemoguće zamijeniti, oni su tu toliko predugo da unatoč svemu u konačnici ipak postaju stupovi naših života koji imaju određenu snagu, pa možda i vrijednost. Možda nisu neki, ali su nekako opet barem uvijek tu.
Mihaljevićev prvi roman zanimljiv je i po formi. Priču o ljetnom putovanju prekida digresijama, crticama iz života svakog lika. Te digresije nisu naporne, dapače, čitatelj jedva čeka doznati još o tome tko su Tomi, Ronko, Domba i Crni ponaosob. Takva rascjepkanost radnje izvedena je vješto, vremenski i prostorni skokovi priči daju dinamiku. Poglavlja su kratka, a sadržajna, anegdotalna.
Za ovaj roman kažu da je po temi glas nove generacije, a u taj se okvir može uklopiti i zbog svoje forme – knjiga će zbog kratkoće poglavlja biti lako čitljiva čak i mladima koje se optužuje da su im društvene mreže ubile sposobnost duže koncentracije. Nije naporna, nametljiva, nego čitatelju ostavlja mogućnost da ju uzme u ruke više puta u danu na kraće periode. Slično načinu na koji u ruke uzima svoj mobitel.
Autor: Tena Šarčević
Izvor: jutarnji.hr
