Roman Uvea Jonzona „Svaki dan u godini“

Uve Jonzon je ovo delo pisao 15 godina, posle odlaska na Zapad, mada je za njega teško reći da je bio pravi disident – nerado je napustio rodnu Istočnu Nemačku i smetale mu nametnuti streotipi o „piscu podeljene Nemačke“.
Roman ima dve hiljade strana sa 500 likova, a radnja se odigrava na 125 mesta. Objavljivan je u nejednakim vremenskim razmacima od 1970 do 1983. godine.
Glavna Jonzonova junakinja je Nemica Gezina Krespal, samohrana majka sa Menhetna, koja radi kao prevodilac u banci, ali se ne snalazi najbolje u novom američkom načinu života.
Roman prati njen životni put od detinjstva u Istočnoj Nemačkoj, rođena je 1933. u gradiću Jerihovu u vreme uspona nacizma, kao i tokom Drugog svetskog rata, kroz sovjetsku okupacionu zonu, stvaranje Istočne Nemačke, početak hladnog rata, izgnanstvo u Njujorku. Ona na kraju odlučuje da se vrati u Evropu, bira Prag, koji su već ušli sovjetski tenkovi i ugušili Praško proleće.
Njene svakodnevne beleške od avgusta 1967. do avgusta 1968, nemaju mnogo sličnosti sa dnevničkim zapisima. Šetaju između prošlosti i sadašnjosti, pripovedenja se prebacuje sa prvog na treće lice, a većina tih priča sadrži i vesti, koje Gezina Krespal svakodnevno čita u njujorškoj podzemnoj železnici.
To je čini svedokom američke istorije šezdesetih godina 20. veka, obeležene ratom u Vijatnamu, rasnim pitanjem i svakodnevnim nasiljem koje puni crne hronike. Istovremeno Gezina Krespal pokušava da rekonstruiše svoju traumatičnu prošlost u Nemačkoj.
Književni kritičari smatraju da Junzonov roman ima strukturu simfonije 20. veka, u kome se „u varijaciji tonova i stilova smenjuju citati iz Njujork tajmsa, dijalozi glavne junakinje i njene ćerke Mari, autentični dokumenti poput spiskova za streljanje, dijalozi sa mrtvima ili odsutnima, dnevnik zabeležen na magnetofonskoj traci…“, a iza kojih se krije i pažljivo obrađena tema majčinstva i migracije.
Član grupe 47
Uve Jonzon rođen je nemačkoj pokrajini Meklenburg-Pomeranija, nekadšnjem delu Pruske. NJegov otac, porekom Šveđanin, kao član Nacističke partije život je završio u sovjetskom logoru. Studirao je germanistiku na univerzitetima u Rostoku i Lajpcigu. Istočnu Nemačkoj morao je da napusti 1956, jer je njegova majka prešla na Zapad i zato što je svoj prvi roman „Nagađanja o Jakovu“ objavio u Zapadnoj Nemačkoj. Jedno vreme živeo je u zapadnom Berlnu i bio član „Grupe 47“, najuticajnije književne institucija na nemačkom govorinom području, koja je bila aktivna od 1947. do 1967. godine. Neko vreme živeo je u SAD i Engleskoj gde je i premunuo 1984. godine. Na katedri za germanistiku Filozofskog fakulteta u Rostku postoji Istraživački cenatr kjoji nosi ime Uvea Jonzona i brine o njegovoj književnoj zaostavštini. Pre 46 godina gostovao je u tadašnjoj Jugoslaviji sa predavanjima u Zagrebu i Sarajevu.
Za one koji bi želeli da pogledaju naknadno razgovor o ovoj knjizi, mogu to učiniti na ovom linku.
Autor: J.T.
Izvor: danas.rs






















