Teatar apsurda
„U zemlji apsurda tetar apsurda morao bi biti beskrajno dosadan“ – lucidna opaska Dušana Miklje mogla bi biti moto njegove sjajne knjige „Hronika nastranosti“, ali i moto svih napisanih i nenapisanih knjiga o vladarima kojima je ideja vodilja bio sopstveni odraz u ogledalu, a ne ono što se zove „raditi u polzu naroda“. Ova knjiga može se posmatrati kao hronika, istorijska čitanka, skup anegdota, uputstvo za vladanje, uputstvo za podaništvo, ali ja je posmatram kao spomenik ljudskoj gluposti i oholosti. Taština nad taštinama. Sam naslov govori sve – ovo je zaista hronika nastranosti.
U muzeju nastranosti mnogo je parola Velikog Vođe. Jedna od korisnijih je „Ako na protivnike ne možemo uticati, možemo ih kupiti“. I Velike i Male Vođe to su doslovno i radili, iako su znali da postoji i efikasnija rješenja, koja su se mogla podvesti pod klasične metode smaknuća. Predsjednik Ugande Amin je bio najoriginalniji – političke protivnike je iz aviona izbacivao krokodilima u Viktorijinom jezeru. Ali, napretkom demokratije i, avaj, zgražavanjem savremenog svijeta morale su se mijenjati i metode. Ako već ne možeš protivnike izbaciti iz aviona, možeš ih držati zajedno u avionu, kao što je radio Gvinejski predsjednik Seku Ture. Iz aviona nisu mogli pokušati sa državnim udarom, dok je predsjednik na službenom putu.
Vlast je opsjednuta brigom kako da se sačuva. Ne samo totalitarna, nego i demokratska – kako to opet sjajno i pomalo cinično zapaža Hroničar. Vladare su trovali, vješali, strijeljali, odsjecali glave... pa je i razumljiva njihova briga kako da sačuvaju i glavu i vlast. Za vlast rizikovali su oni i glavu. Svoju, da, da, svoju, pa ne treba da nas čudi što tuđe nisu ni brojali. Ali daleko od toga da nisu vodili računa o svom narodu. Podunavski vladar čak je izračunao da je ljudima dnevno potrebno od 2.800 do 3.000 kalorija. To je i dalje bilo 20 odsto više od međunarodnih standarda. To što međunarodne norme nisu ozvaničene nije bio problem srećne podunavske zemlje, nego upravo tih drugih zemalja čiji stručnjaci nisu umijeli da se izbore sa kalorijama i obračunima. Koliko je narod nezahvalan, a istorija nepravedna, pokazalo se kasnije, kad su i Vladar i Vladarka strijeljani od tog istog srećnog naroda, kratkog pamćenja.
Za razliku od naroda, vladari nisu nezahvalni. Bokasa je tako, na Dan majki oslobodio sve žene zatvorenice. Pošto je neko morao biti ubijen, to se desilo muškarcima koji su tog dana bili u zatvoru zbog ozbiljnih krivičnih djela. Ali kad Vladar padne, njegova dobra djela se zaboravljaju. Ne samo to, počinju ogovaranja i laži. Podmetanja njegovog kuvara da su za brojne gozbe na dvoru pripremani dobro uhranjeni poručnici nezavisni sud je odbacio u nedostatku dokaza. Uz olakšanje brojnih diplomata i stranih delegacija koji su bili na tim istim gozbama. I ukusno objedovali. Jelene, a ne poručnike, to je sad i zvanično. Da Bokasa, ipak, nije bio vladar od posebnog kroja, pokazuje njegovo čuđenje kad su ga Francuzi svrgli sa vlasti. Nije razumio ponašanje kolege, predsjednika Francuske, a nije ga utješila ni mudrost predsjednika Obale Slonovače koji je rekao genijalnu rečenicu „Živ si sve dok ne umreš“.
A dok si živ treba sebi ispunjavati želje. Recimo da pjevaš i zabavljaš diplomate na prijemu, kao što je to uradio princ Norodom Sihanuk u Njujorku, obilježavajući godišnjicu nezavisnosti Kampućije. Falširanja, uobičajena za amatere, vješto je prikrivao orkestar iz Pariza, specijalno naručen za tu priliku. Diplomatska utreniranost za snalaženje u različitim situacijama lakše se podnosila uz poslastice kineske kuhinje. Raskoš je najbolji lijek za neugodnost i eventualni gubitak samopoštovanja.
Varate se ako mislite da su u razvijenim zemljama Vladari drugačiji kada je muzika u pitanju. Belgijski političar Vili Klas je obožavao da diriguje filharmonijom. I zemlje u razvoju, kojima su trebali krediti za taj isti razvoj, izlazile su u susret uglednom gostu. Samo su ogovaranja muzički netalentovanih diplomata da je dirigovanje filharmonijom bio jedan od uslova za dobijanje povoljnih kredita. Kasnije se utvrdilo da to nije tačno jer to nije pisalo u kreditnim ugovorima. Nešto drugo se kasnije zaista otkrilo – tajni računi belgijskog državnika. Ali riječ je o ljudskoj slabosti koja nema nikakve veze sa talentom za muziku, što Klasu niko ne može osporiti.
Ali, ako Vladari nisu znali da pjevaju, što i nije u opisu njihovog posla, znali su dobro da broje. Ne samo novce, dragulje i zlato, nego i izbornu izlaznost i rezultate glasanja. Dok su postojali samo carevi i kraljevi nije bilo te neugodnosti zvane demokratski izbori. Kako se društvo razvija u čudnom smjeru, da se tron ne nasleđuje, već osvaja na izborima, i Vladari su postali opsjednuti brojevima. I bili veoma uspješni u tome. Recimo na izborima za Narodnu Skupštinu Albanije 1978. protiv kandidata Demokratskog fronta izjasnio se jedan birač. Jedan birač nije izašao na izbore, četiri glasa bila su nevažeća. U odnosu na milion i po glasača to se čini kao dobar rezultat, ali, ipak, pokazuje da Vladari, koliko god bili dobri i uspješni, nikad neće dobiti stopostotnu podršku od nezahvalnog naroda. No i u zemljama razvijenije demokratije od Albanije utisak je da su Vladari izuzetno uspješni u dobijanju izbora, a manje u periodima između izbora. Lakše je izbore dobiti nego vladati. Sreća da je izbora sve više, pa se i smanjuju ti neugodni periodi između dva glasanja. Od brojeva, koji nekad ne govore sve, Vladari više vole procente. Jer šta znači kad kažete da je Albanija, na čelu sa dragim Predsjednikom Enverom Hodžom, za godinu dana izgradila još jednu uljaru, tako da sada imaju dvije? Ali, ako kažete da se broj uljara udvostručio, i Vladaru i narodu je jasno koliko se napredovalo. U bolju budućnost. U toj istoj Albaniji 1967. ukinuta je advokatura. S pravom, jer su u ovoj zemlji sudovi demokratski, narodni, za razliku od otuđenih buržuaskih društava, gdje „đavolja profesija“ itekako ima šta da radi.
Braći Burekat, Aliju, Midhatu i Bajazitu, u marokanskom zatvoru advokat nije ni bio potreban. Oni nisu ni imali zvaničnu optužnicu, pa advokat nije imao od čega da ih brani za vrijeme 18-godišnjeg tamnovanja. Da se sa tim čudnim zatvorenicima nikad ne zna pokazala su i braća, koja su u nemogućim zatvorskim uslovima preživjeli nabrajajući imena pariskih metroa, restorana, pozorišta, predstava, glumaca, parkova, muzeja, kafana. Ni to im nije bilo dovoljno pa su nabrajali i sosove i začine, i sve druge pariske gluposti, na zaprepašćenje jednog normalnog Vladara kakav je bio Hasan Drugi. Dokona braća su vježbala mozak, dok je njihov kralj imao važnija posla – trebalo je upravljati Marokom. Na kraju su braća puštena iz zatvora. Neka besposlicu uma vježbaju kod kuće a ne o državnom trošku.
Političari su, kako to lijepo zapaža Hroničar, najveštiji pantomimičari. Oni koriste maske, igru tijela, ritmičke pokrete, a podanici pogađaju šta su htjeli da kažu. Vrhunski užitak je pogoditi misli Velikog Vođe. Neizrečene misli, jer govor je izbor nesporazuma. Misli nagovještene mimikom i pokretom, jer oni ne ostavljaju tragove. Što se ne bi moglo reći za pisanje. Kako to pametno primjeti jedan poljski islednik, pametan čovjek ne piše. Pisanje ostavlja tragove.
Okreni, obrni, sumnja je najopasnija. Ne dozvoljava ti da izvršavaš naredbe onih „odozgo“. A oni su dobro razmislili prije nego što su donijeli odluku koja se treba sprovesti u djelo. Čim počneš da sumnjaš, u problemu si. Jer dovodiš u pitanje direktivu, bilo da se radi o gaženju studenata tenkovima na Tjenanmenu, navodnjavanju Afrike ili potapanju Velikog ratnog ostrva. Dobro je imati svoje mišljenje. Još bolje je povremeno ne slagati se s njim. Sumnjiv čovjek je opasan čovjek. Sumnjiv čovjek je nepouzdan čovjek. Sumnjiv čovjek je gubitnik. A gubitnike ne voli ni rođena porodica, a kamoli šira okolina.
Nije lako biti Vladar. Moraš poštovati obrazac ponašanja. Ako skreneš sa tog puta, kazaće da si skrenuo sa uma. Vladaru će ljudi oprostiti razne ludorije, raskoš, orgije, čak i ubistva, ali neće oprostiti ponašanje neprimjereno Vladaru – divljenje prema Vagnerovoj muzici ili Šilerovim stihovima. To je radio Bavarski kralj Ludvig Drugi dok ga nisu poslali u ludnicu. Ili, ljepše rečeno, u jedno prihvatilište u blizini Minhena. Jer državničkim poslovima mnogo su bliže orgije nego poezija.
Ako je teško biti Vladar, još teže je biti Podanik. Podaništvo je više karakterna osobina nego potreba. I za to treba vježba. Podanici su oduvijek željeli biti blizu Vladara. U hijerarhiji vlasti jedan od glavnih kriterijuma je koliko si blizu Vladaru. To se posebno vidjelo na tribinama gdje je Vladar držao govor. Protokol je bio precizan i neumoljiv. Svako je znao svoje mjesto. Od toga je zavisila njihova dalja karijera. I dok su slušali Velikog Vođu kao nepresušno vrelo neprestano novih ideja, maštali su kako će na idućoj tribini biti malo bliži tom vrelu.
Gubitak prirodnih instikata jedna je od posljedica podaništva. Ispoljava se na način da se podanici svima sklanjaju sa puta. Da li je riječ samo o dobroj utreniranosti ili i geni tu igraju svoju ulogu, nauka još nije odgonetnula. Čovjek je velika zagonetka.
U zamku ljudske gluposti, koji se stalno gradi, posebne sobe su rezervisane za Vladare. Svi mi ugradili smo cigle u ovo zdanje koje seže do neba. Ali Vladari... Oni su bili vrhunski majstori.
Varaju se ljudi kad misle da je lako upravljati ljudima. Ubistva, mučenja, prijetnje, ucjene nisu dovoljne. Potrebne su i sofisticirane metode, bazirane na savremenim psihološkim učenjima. Treba znati pronaći slabe tačke protivnika. A svi ih imamo. Vladari su tu pokazivali vrhunsko umijeće. Teško je upravljati Velikim Mehanizmom. On melje sve pred sobom. Tragedija Vladara je što ne znaju da će red doći i na njih. Jer Veliki Mehanizam je neumoljiv. Jedini spas je da umru na vrijeme, prirodnom smrću, uz faraonske sahrane.
Bilo bi interesantno vidjeti da li bi autor ove knjige (i ljudi slični njemu) odolio iskušenjima vlasti. Da li bi postao Dušan Silni ili Dušan Pravedni. Od odgovora na to pitanje, nije pretenciozno reći, zavisi ima li nade za nas. Jer možda je bilo bolje da nikad nismo ni sišli sa drveta. Možda je drvo bilo jedino zlatno doba čovječanstva. Sve ostalo je manipulacija.
Autor: Dragomir Popadić, književni kritičar i direktor i glavni urednik Radio Tivta
U muzeju nastranosti mnogo je parola Velikog Vođe. Jedna od korisnijih je „Ako na protivnike ne možemo uticati, možemo ih kupiti“. I Velike i Male Vođe to su doslovno i radili, iako su znali da postoji i efikasnija rješenja, koja su se mogla podvesti pod klasične metode smaknuća. Predsjednik Ugande Amin je bio najoriginalniji – političke protivnike je iz aviona izbacivao krokodilima u Viktorijinom jezeru. Ali, napretkom demokratije i, avaj, zgražavanjem savremenog svijeta morale su se mijenjati i metode. Ako već ne možeš protivnike izbaciti iz aviona, možeš ih držati zajedno u avionu, kao što je radio Gvinejski predsjednik Seku Ture. Iz aviona nisu mogli pokušati sa državnim udarom, dok je predsjednik na službenom putu.
Vlast je opsjednuta brigom kako da se sačuva. Ne samo totalitarna, nego i demokratska – kako to opet sjajno i pomalo cinično zapaža Hroničar. Vladare su trovali, vješali, strijeljali, odsjecali glave... pa je i razumljiva njihova briga kako da sačuvaju i glavu i vlast. Za vlast rizikovali su oni i glavu. Svoju, da, da, svoju, pa ne treba da nas čudi što tuđe nisu ni brojali. Ali daleko od toga da nisu vodili računa o svom narodu. Podunavski vladar čak je izračunao da je ljudima dnevno potrebno od 2.800 do 3.000 kalorija. To je i dalje bilo 20 odsto više od međunarodnih standarda. To što međunarodne norme nisu ozvaničene nije bio problem srećne podunavske zemlje, nego upravo tih drugih zemalja čiji stručnjaci nisu umijeli da se izbore sa kalorijama i obračunima. Koliko je narod nezahvalan, a istorija nepravedna, pokazalo se kasnije, kad su i Vladar i Vladarka strijeljani od tog istog srećnog naroda, kratkog pamćenja.
Za razliku od naroda, vladari nisu nezahvalni. Bokasa je tako, na Dan majki oslobodio sve žene zatvorenice. Pošto je neko morao biti ubijen, to se desilo muškarcima koji su tog dana bili u zatvoru zbog ozbiljnih krivičnih djela. Ali kad Vladar padne, njegova dobra djela se zaboravljaju. Ne samo to, počinju ogovaranja i laži. Podmetanja njegovog kuvara da su za brojne gozbe na dvoru pripremani dobro uhranjeni poručnici nezavisni sud je odbacio u nedostatku dokaza. Uz olakšanje brojnih diplomata i stranih delegacija koji su bili na tim istim gozbama. I ukusno objedovali. Jelene, a ne poručnike, to je sad i zvanično. Da Bokasa, ipak, nije bio vladar od posebnog kroja, pokazuje njegovo čuđenje kad su ga Francuzi svrgli sa vlasti. Nije razumio ponašanje kolege, predsjednika Francuske, a nije ga utješila ni mudrost predsjednika Obale Slonovače koji je rekao genijalnu rečenicu „Živ si sve dok ne umreš“.
A dok si živ treba sebi ispunjavati želje. Recimo da pjevaš i zabavljaš diplomate na prijemu, kao što je to uradio princ Norodom Sihanuk u Njujorku, obilježavajući godišnjicu nezavisnosti Kampućije. Falširanja, uobičajena za amatere, vješto je prikrivao orkestar iz Pariza, specijalno naručen za tu priliku. Diplomatska utreniranost za snalaženje u različitim situacijama lakše se podnosila uz poslastice kineske kuhinje. Raskoš je najbolji lijek za neugodnost i eventualni gubitak samopoštovanja.
Varate se ako mislite da su u razvijenim zemljama Vladari drugačiji kada je muzika u pitanju. Belgijski političar Vili Klas je obožavao da diriguje filharmonijom. I zemlje u razvoju, kojima su trebali krediti za taj isti razvoj, izlazile su u susret uglednom gostu. Samo su ogovaranja muzički netalentovanih diplomata da je dirigovanje filharmonijom bio jedan od uslova za dobijanje povoljnih kredita. Kasnije se utvrdilo da to nije tačno jer to nije pisalo u kreditnim ugovorima. Nešto drugo se kasnije zaista otkrilo – tajni računi belgijskog državnika. Ali riječ je o ljudskoj slabosti koja nema nikakve veze sa talentom za muziku, što Klasu niko ne može osporiti.
Ali, ako Vladari nisu znali da pjevaju, što i nije u opisu njihovog posla, znali su dobro da broje. Ne samo novce, dragulje i zlato, nego i izbornu izlaznost i rezultate glasanja. Dok su postojali samo carevi i kraljevi nije bilo te neugodnosti zvane demokratski izbori. Kako se društvo razvija u čudnom smjeru, da se tron ne nasleđuje, već osvaja na izborima, i Vladari su postali opsjednuti brojevima. I bili veoma uspješni u tome. Recimo na izborima za Narodnu Skupštinu Albanije 1978. protiv kandidata Demokratskog fronta izjasnio se jedan birač. Jedan birač nije izašao na izbore, četiri glasa bila su nevažeća. U odnosu na milion i po glasača to se čini kao dobar rezultat, ali, ipak, pokazuje da Vladari, koliko god bili dobri i uspješni, nikad neće dobiti stopostotnu podršku od nezahvalnog naroda. No i u zemljama razvijenije demokratije od Albanije utisak je da su Vladari izuzetno uspješni u dobijanju izbora, a manje u periodima između izbora. Lakše je izbore dobiti nego vladati. Sreća da je izbora sve više, pa se i smanjuju ti neugodni periodi između dva glasanja. Od brojeva, koji nekad ne govore sve, Vladari više vole procente. Jer šta znači kad kažete da je Albanija, na čelu sa dragim Predsjednikom Enverom Hodžom, za godinu dana izgradila još jednu uljaru, tako da sada imaju dvije? Ali, ako kažete da se broj uljara udvostručio, i Vladaru i narodu je jasno koliko se napredovalo. U bolju budućnost. U toj istoj Albaniji 1967. ukinuta je advokatura. S pravom, jer su u ovoj zemlji sudovi demokratski, narodni, za razliku od otuđenih buržuaskih društava, gdje „đavolja profesija“ itekako ima šta da radi.
Braći Burekat, Aliju, Midhatu i Bajazitu, u marokanskom zatvoru advokat nije ni bio potreban. Oni nisu ni imali zvaničnu optužnicu, pa advokat nije imao od čega da ih brani za vrijeme 18-godišnjeg tamnovanja. Da se sa tim čudnim zatvorenicima nikad ne zna pokazala su i braća, koja su u nemogućim zatvorskim uslovima preživjeli nabrajajući imena pariskih metroa, restorana, pozorišta, predstava, glumaca, parkova, muzeja, kafana. Ni to im nije bilo dovoljno pa su nabrajali i sosove i začine, i sve druge pariske gluposti, na zaprepašćenje jednog normalnog Vladara kakav je bio Hasan Drugi. Dokona braća su vježbala mozak, dok je njihov kralj imao važnija posla – trebalo je upravljati Marokom. Na kraju su braća puštena iz zatvora. Neka besposlicu uma vježbaju kod kuće a ne o državnom trošku.
Političari su, kako to lijepo zapaža Hroničar, najveštiji pantomimičari. Oni koriste maske, igru tijela, ritmičke pokrete, a podanici pogađaju šta su htjeli da kažu. Vrhunski užitak je pogoditi misli Velikog Vođe. Neizrečene misli, jer govor je izbor nesporazuma. Misli nagovještene mimikom i pokretom, jer oni ne ostavljaju tragove. Što se ne bi moglo reći za pisanje. Kako to pametno primjeti jedan poljski islednik, pametan čovjek ne piše. Pisanje ostavlja tragove.
Okreni, obrni, sumnja je najopasnija. Ne dozvoljava ti da izvršavaš naredbe onih „odozgo“. A oni su dobro razmislili prije nego što su donijeli odluku koja se treba sprovesti u djelo. Čim počneš da sumnjaš, u problemu si. Jer dovodiš u pitanje direktivu, bilo da se radi o gaženju studenata tenkovima na Tjenanmenu, navodnjavanju Afrike ili potapanju Velikog ratnog ostrva. Dobro je imati svoje mišljenje. Još bolje je povremeno ne slagati se s njim. Sumnjiv čovjek je opasan čovjek. Sumnjiv čovjek je nepouzdan čovjek. Sumnjiv čovjek je gubitnik. A gubitnike ne voli ni rođena porodica, a kamoli šira okolina.
Nije lako biti Vladar. Moraš poštovati obrazac ponašanja. Ako skreneš sa tog puta, kazaće da si skrenuo sa uma. Vladaru će ljudi oprostiti razne ludorije, raskoš, orgije, čak i ubistva, ali neće oprostiti ponašanje neprimjereno Vladaru – divljenje prema Vagnerovoj muzici ili Šilerovim stihovima. To je radio Bavarski kralj Ludvig Drugi dok ga nisu poslali u ludnicu. Ili, ljepše rečeno, u jedno prihvatilište u blizini Minhena. Jer državničkim poslovima mnogo su bliže orgije nego poezija.
Ako je teško biti Vladar, još teže je biti Podanik. Podaništvo je više karakterna osobina nego potreba. I za to treba vježba. Podanici su oduvijek željeli biti blizu Vladara. U hijerarhiji vlasti jedan od glavnih kriterijuma je koliko si blizu Vladaru. To se posebno vidjelo na tribinama gdje je Vladar držao govor. Protokol je bio precizan i neumoljiv. Svako je znao svoje mjesto. Od toga je zavisila njihova dalja karijera. I dok su slušali Velikog Vođu kao nepresušno vrelo neprestano novih ideja, maštali su kako će na idućoj tribini biti malo bliži tom vrelu.
Gubitak prirodnih instikata jedna je od posljedica podaništva. Ispoljava se na način da se podanici svima sklanjaju sa puta. Da li je riječ samo o dobroj utreniranosti ili i geni tu igraju svoju ulogu, nauka još nije odgonetnula. Čovjek je velika zagonetka.
U zamku ljudske gluposti, koji se stalno gradi, posebne sobe su rezervisane za Vladare. Svi mi ugradili smo cigle u ovo zdanje koje seže do neba. Ali Vladari... Oni su bili vrhunski majstori.
Varaju se ljudi kad misle da je lako upravljati ljudima. Ubistva, mučenja, prijetnje, ucjene nisu dovoljne. Potrebne su i sofisticirane metode, bazirane na savremenim psihološkim učenjima. Treba znati pronaći slabe tačke protivnika. A svi ih imamo. Vladari su tu pokazivali vrhunsko umijeće. Teško je upravljati Velikim Mehanizmom. On melje sve pred sobom. Tragedija Vladara je što ne znaju da će red doći i na njih. Jer Veliki Mehanizam je neumoljiv. Jedini spas je da umru na vrijeme, prirodnom smrću, uz faraonske sahrane.
Bilo bi interesantno vidjeti da li bi autor ove knjige (i ljudi slični njemu) odolio iskušenjima vlasti. Da li bi postao Dušan Silni ili Dušan Pravedni. Od odgovora na to pitanje, nije pretenciozno reći, zavisi ima li nade za nas. Jer možda je bilo bolje da nikad nismo ni sišli sa drveta. Možda je drvo bilo jedino zlatno doba čovječanstva. Sve ostalo je manipulacija.
Autor: Dragomir Popadić, književni kritičar i direktor i glavni urednik Radio Tivta
Autor: Dušan Miklja
