U „Rimskim pričama“ nastavlja se evolucija Džumpe Lahiri
Džumpa Lahiri je autorka koja se ipak ne ponavlja. Premda zbirka „Rimske priče“ na neki način predstavlja njen povratak kratkoj formi, istovremeno predstavlja i sledeću fazu u njenoj evoluciji kao pisca. To je fascinantan, uzbudljiv proces, a zapravo i razlog zbog kojeg s nestrpljenjem pratim njen rad.
Roman „Prebivališta“, koji je prethodio „Rimskim pričama“, bio je veliki pomak u opusu ove sjajne književnice. Ne samo da je to bilo njeno prvo delo na italijanskom jeziku (koje je potom prevela na engleski) već je to bio i značajan stilski pomak koji se, po mom skromnom mišljenju, višestruko isplatio.
„Rimske priče“ su takođe pisane na italijanskom (a zatim prevedene na engleski), ali ovoga puta deluje kao da je fikcija na drugačiji i zaista fascinantan način prevazišla i preoblikovala autorkino vlastito iskustvo i život u glavnom gradu Italije. Svaka priča ima protagonistu koji se na ovaj ili onaj način nije snašao, što donosi osećaj nelagodnosti koji sa svakom narednom stranicom raste. Ta nelagodnost može proisteći iz osećaja dislokacije (promene mesta prebivališta), iz pretnje nasiljem ili, najčešće, iz rasističkih provokacija koje prete da prerastu u fizičko nasilje.
Priče u ovoj zbirci predstavljaju složeno i slojevito ljubavno pismo upućeno Italiji i njenom glavnom gradu, obuhvataju svu lepotu i duh grada, kao i ono što je u njemu neobično, ekscentrično, ali i tvrdoglavi tradicionalizam njegovih stanovnika. Osim toga, autorka se na zanimljive načine poigrava formom, pri čemu često razbija narativni tok ili perspektivu kako bi nešto prikazala iz drugačijeg ugla ili do sitnih detalja i čitaocima time pružila širu sliku. Pred vama je diskretno ali ipak zahtevno štivo koje odiše jednostavnošću jer, dok čitate, shvatate da ste u rukama izuzetno veštog pripovedača.
Izvor: supposedlyfun.com
Prevod: Kristijan Vekonj



















