Umetnost odricanja – prikaz knjige Dejvida Bruksa „Druga planina“
Oni koji su razočarani u hiperindividualistički sistem vrednosti, obreće se u dolini patnje. Polazeći od takvog sopstvenog iskustva, autor odaje utisak iskrenosti prilikom obraćanja čitaocu, tim pre što je bio veoma uspešan politkulturološki kolumnista odnosno reporter i urednik listova poput Njujork Tajmsa odn. Volstrit Džurnala.
Boravak u dolini patnje ne mora biti onakav kako to deluje na prvi pogled. Naprotiv; ukoliko čovek shvati pominjani pad sa prve planine kao priliku za lični preobražaj, hranjen osluškivanjem sopstvenog bića i strpljenjem, vrlo je moguće da će mu se hod dolinom patnje i te kako supstancijalno isplatiti. Ovaj paradoks Bruks opisuje na sledeći način: „Većini nas potreban je zemljotres da nas pogura ka tom srećnom padu. Naš posao sada jeste da budemo poraženi veličanstvenijim stvarima.“ U njih, po autoru, spadaju smisao, moralna radost, ljudska međuzavisnost i negovanje međuljudskih odnosa naspram lične sreće i nezavisnosti, autonomije i proaktivnosti, kao osobina važećih na individualističkoj prvoj planini. Ovo je samo jedna od brojnih binarnih tipologija koje autor sugeriše. Može se pomenuti, na primer, i ona između postmodernističkog fragmentizovanja savremenog čoveka naspram potrebne ljudske celovitosti. Drugim rečima, po Bruksu je sržni problem čovečanstva u tome što društvene nauke i glavnina savremenog mišljenja uopšte, favorizuju materijalno i zadovoljstvo ega naspram supstancijalnijih vrednosti, poput intelektualnih zadovoljstava, velikodušnosti, ispunjene ljubavi i potrebe za transcendencijom. Takve vrednosti su punovažne na drugoj planini, koju Bruks naziva planinom zadovoljstva a uspon ka njoj – potragom za moralnim životom (što je i podnaslov knjige). Potkrepljenje za vlastite tvrdnje Bruks nalazi u različitim primerima svakodnevičkog bezinteresnog udruživanja ali i u citatima najšireg mogućeg spektra autora – od teologa Karla Barta, Ričarda Rora i Ditriha Bonhofera preko filozofkinje Hane Arent, do pisaca poput Dostojevskog, Tolstoja, Stajnbeka ili Orvela – ili u opisima odlučujućih epizoda za menjanje njihovog života. Sve u svemu, autor u „Drugoj planini“ zapravo sugeriše manju ambicioznost i egoističnost i veću filantropičnost kao ispravnu motivaciju kako bi se sa lične strane, čovek osećao ispunjenije. S druge, opštije strane, s obzirom na pominjane poražavajuće statistike, ako druga planina ne bi postala solidno prihvaćen sistem vrednosti, čovečanstvo bi u višestruko kriznim vremenima još više ispaštalo i ugrozilo sebe.
Autor: Domagoj Petrović



















