„Belo se pere na devedeset“ – priča o odrastanju u nekada velikoj zemlji sa tužnim krajem

Za sve one koji su rođeni malo kasnije i propustili su odrastanje u „zlatnom dobu“ bivše nam države Bronja Žakelj nas kao verni svedok vremena vodi kroz sedamdesete i osamdesete i sa radošću nam govori o svemu onome što je tada činilo život lepšim, a decu srećnijom. Zamislite pojavu eurokrema (budimo iskreni, omiljeni slatkiš većine nas i dan-danas), lastiša koje su devojčice igrale ispred svake kuće ili zgrade, najvažniji događaj svih vremena u tadašnjoj zemlji Zimske оlimpijske igre u Sarajevu i naravno čuveni stojadin u kome je svaka druga porodica putovala na more i u njega pakovala pola svoje imovine.
I tako nas Bronja voza kroz svoj život kao u starom stojadinu, puno nas je i tesno nam je, ali smo srećni zbog bezbrižnosti života koji vodimo i zadovoljstva koje nam on donosi.
A onda odjednom Bronja je odrasla i više ništa nije lepo i sjajno, život ide svojom rđavim tokom i donosi nam potresnu sudbinu nje i njene porodice. Mama se razbolela, ima rak, a Bronja se u tome svemu ipak mora snaći. Dok mamin život polako kopni, Bronja nalazi snagu da prevaziće neizostavni gubitak i nastavi dalje sa životom. Iako je gubitak majke bio izuzetno bolan, ali sa druge strane i očekivan, na druge nesreće Bronja nije bila spremna. Ubrzo je došao i raspad zemlje i mehur od sapunice takozvanog savršenog života je samo pukao, a onda odjednom tako i niotkuda izgubila je i brata.
„Belo se pere na devedeset“ je dubok i prost izliv emocija koje nam je autorka samo prosula na papir. Nakon bezbrižnog uvoda ona nas nemilosrdno i sa oštrinom vodi kroz život pun gorkog ukusa sa još gorčim krajem. Belo je samo jedan mali simbol i podsetnik da kada se nešto opere, ono postaje čisto, inače sve ostalo je tamno, crno i prilično uflekano.
Autor: Maja Zuber



















