Gde putujete danas?


Betani Hjuz se zaljubila u istoriju Istanbula, koja je u ovom gradu prisutna na svakom koraku. Kuda god da krenete, naletećete na džamiju nekog opakog sultana, palatu neke znamenite sultanije ili možda na prastari obelisk koji je Konstantin VII obnovio u 10. veku ili Teodosijeve zidine usred modernog i urbanog ambijenta. Zato je sasvim očekivano ona napisala putopis koji nije kretanje kroz topografiju već kroz vreme.
A ovo nije priča samo o jednom gradu, već tri grada istovremeno: Vizantin, Konstantinopolj i Istanbul, spakovana u dvotomni projekat koji počinje pre osam hiljada godina – otkad datira grobnica žene iz kamenog doba – pa preko antičkih grčkih osvajača, slavnih vremena rimskih careva i konačno otomanske vladavine. Ovo je put u prošlost tri grada kroz četrdeset i dva sloja ljudskih naseobina na ovoj teritoriji, sa svim ljudima kroz istoriju koji su obožavali Istanbul kao i Betani Hjuz: vojskovođa Pausanije je toliko zavoleo ovaj grad da je potpuno izneverio striktno spartansko vaspitanje i podao se njegovom raspusnom načinu života; grčki prevarant i zavodnik Alkibijad je bio jednako očaran ovim gradom koji je neobično odgovarao njegovoj slobodarskoj ličnosti, Konstantin Veliki odabrao ga je za svoju prestonicu, a osam pokolenja turskih osvajača pred njim je gubilo bitke dok ga konačno Mehmed II Osvajač nije osvojio. Posle dva toma bitaka, osvajanja i političkih previranja i vi ćete postati jedan od njih.

Ako je prethodna knjiga bila epika, ovo je lirika. „Zvona starog Tokija“ je priča o gradu u kome među biznis zgradama i neboderima postoje i drevni hramovi i njihova zvona. Ovo je priča i o savremenom Tokiju koji je tehnološki univerzum za sebe, i drevnom Edo gradu šogunata. Ana Šerman nas vodi tragom hramskih zvona vremena Eda, koja su duboko usađena u topografiju grada, u priču iz vremena šogunata i potpune izolacije od sveta, kroz lične priče zvonara i izrađivača satova drevnog Japana, preko priče o građanskom i Drugom svetskom ratu, do danas, gde je zvuk zvona izmešan sa vrevom ekspanzije jednog od gradova sa najbrže rastućom populacijom na svetu. Ovo je priča o gradu koji drugačije meri vreme: nekada otkucajima glomaznih metalnih zvona. Danas mikrosekundama, u kojima se dešava na desetine IT pronalazaka. Istina je u teoriji relativiteta kojom se Ana Šerman pomaže.
Naše usputno stajalište i tačka kojoj se autorka uvek vraća jeste kafe Kacuđi Daiboa, lokalca koji na poseban način priprema i sipa crnu kafu, a do koga mogu doći samo oni koji su upućeni. Od njega Ana Šerman čuće sve ono o Tokiju što ne možete pročitati u turističkim vodičima a može vam otkriti samo jedan lokalac.

Kao što kažu autorke druge fenomenalne knjige o Parizu – „Kako biti Parižanka“ – najpoznatije Parižanke su strankinje. Kada Džejmi Kolan odlazi na časove francuskog kod misteriozne gospođe M., prave Francuskinje u Americi, autorka polako biva zavedena jednom novom filozofijom življenja: pariskom školom šarma. Svi znamo da su Francuskinje nehajno neodoljive, ali one su pre svega odraz grada u kojem žive. Kroz jezik i učenja jedne vremešne gospođe o šarmu ona se zaljubila u Francusku. Tako je intervjuisala više od hiljadu Francuza i Francuskinja, družila se sa dizajnerkom ekskluzivnog pariskog donjeg rublja, posetila desetine francuskih malih sela, i „prokljuvila“ pariski šarm. U ovoj knjizi nećete mnogo naučiti o i inače svima znanim mejnstrim kulturnim znamenitostima Pariza. Ali ćete naučiti imena desetine francuskih bistroa i kafea (Kafe le Bisi, Kafe de Flor, Kafe du Mond), tipično pariskih događaja (rasprodaja starih antikvarnih stvari u Salon du Vintage), bezbroj butika i modnih salona (butik Divelroa, Sebastijan de Pari) i trendi i neodoljivih Parižanki koje će sa autorkom i vama podeliti svoje tajne. A u čemu je tajna pariskog šarma? Otkriću vam samo jedan delić: u njihovoj istoriji, do koje Francuzi ponosno drže, u prelepim starim građevinama kojima su svakodnevno okruženi, u starim filmovima... Zvuči kao alhemijska formula ili marketinški trik? Ko zna. Ko će uopšte prokljuviti sve te velike paradokse francuske populacije. Jer kao što autorka kaže, najbolje kod Pariza je beg iz Pariza u francusko seoce, recimo Ovilar.
Autorka teksta: Nevena Milojević






















