Handke je potrebniji Nobelovoj nagradi nego ona njemu
U ovoj diskusiji učestvovali su i Muharem Bazdulj, Nebojša Grujičić i Žarko Radaković.
Kada je reč o stvaralaštvu poljske književnice Olge Tokarčuk, Stojanović ga je smestio u struju čiji su predstavnici Mario Vargas Ljosa i Karlos Fuentes, liniju istorijske proze mesijanske idejnosti. Ovo je bila prilika i za podsećanje na razgovor sa Olgom Tokarčuk, koja se skajpom uključila u predstavljanje svog romana „Knjige Jakovljeve“, održano prošle godine, u Domu kulture „Studentski grad“. To veče bilo je značajno kao znak kontinuiteta prisustva Olge Tokarčuk u Srbiji, zahvaljujući prevodilačkom trudu naše polonistkinje Milice Markić, koja je i tom prilikom intervjuisala književnicu.
Handke je, pak, autor blizu stotinu knjiga, ali je po rečima Nebojše Grujičića, na ovom Sajmu knjiga prisutno tek nekoliko prevoda njegovih dela: „Velikog pada“, kod Lagune, „Popodneva jednog pisca“ i „Još jedanput za Tukidida“, kod Prometeja, kao i „Juče na putu“, kod Srpske književne zadruge. Grujičić je postavio pitanje zašto, kao značajnog dramskog pisca, osim Ljubiše Ristića, niko nije Hadkeova dela postavio na scenu u našoj zemlji, naročito posle teksta „Pravda za Srbiju“.
„Nobelova nagrada Handkeu provera je pravovernosti onih koji su za, kao i onih koji su protiv njega“ dodao je Grujičić.
Žarko Radaković je podsetio na to da je Handke sedamdesetih godina pre svega bio zagrebački pisac, na šta u jednom tekstu podseća i Jergović, a da je u Srbiji postao čitan tek krajem osamdesetih, kada je njegove knjige počeo da prevodi za Dečje novine, uz Drinku Gojković, koja je svoje prevode davala Radu.
Radaković je ponovio zapažanje o negativnim komentarima u nemačkoj i američkoj javnosti povodom Handkeove Nobelove nagrade, naročito ljudi koji su malo šta od njegovih dela pročitali. Miroljub Stojanović govorio je o prisustvu Handkea na filmu, u ostvarenjima Vima Vendersa, o Handkeu kao scenaristi „Neba nad Berlinom“.
Autor: M. V.
Izvor: Politika
Autor: Peter Handke






















