Neprikosnoveno svedočanstvo o Holokaustu – „Poslednja stanica Aušvic“ u prodaji od ponedeljka 12. oktobra
U Vesterborku se zaljubio u ženu po imenu Fridel i venčao s njom. Godinu dana kasnije deportovali su ih u Aušvic. Po dolasku, Fridel i Edija su razdvojili. Edi je u jednoj baraci radio kao bolničar, dok je Fridel u obližnjem bloku bila prepuštena nemilosti nacističkih eksperimentatora. Koristeći svaki trenutak da krišom porazgovara sa svojom voljenom, Edi je čeznuo za danom kad će zajedno biti slobodni.
Napisana u samom logoru u nedeljama nakon što ga je Crvena armija oslobodila, „Poslednja stanica Aušvic“ predstavlja veran opis Edijevih dana provedenih u Aušvicu. Njegova snažna poetična proza pruža jedinstven uvid u užase s kojima se suočio u koncentracionom logoru.
Obogaćeni fotografijama iz Edijevog života pre, tokom i posle Holokausta, ovi potresni memoari objedinjuju dirljivu ljubavnu priču, detaljan prikaz zverstava Aušvica i inteligentnu raspravu o snazi ljudskog duha.
„Poslednja stanica Aušvic“ objavljena je na holandskom jeziku u februaru 1946. Koliko je poznato, to je jedina knjiga koja je cela napisana u Aušvicu. Edi de Vind (1916–1987) bio je poslednji jevrejski lekar koji je tokom Drugog svetskog rata diplomirao na Univerzitetu u Lajdenu u Holandiji. Dobrovoljno se javio da radi u logoru Vesterbork zbog lažnog obećanja da će mu majka, koju su Nemci odveli, biti pošteđena deportacije. Tamo se upoznao i venčao sa svojom prvom suprugom Fridel. Oboje su 1943. deportovani u Aušvic. U leto 1945. De Vind se vratio u Holandiju i specijalizirao psihijatriju i psihoanalizu. Godine 1949. objavio je svoj čuveni članak „Suočavanje sa smrću“, u kom je predstavio teoriju o sindromu koncentracionog logora.
Ispovest o životu i preživljavanju u logoru, knjigu „Poslednja stanica Aušvic“, možete pronaći od ponedeljka 12. oktobra u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.



















