Priče o Merama - Koliko pesama staje na longplej ploču, a koliko na trokrilni ormar
Prvi ponedeljak u mesecu donosi ekskluzivno za čitaoce Laguninog sajta www.laguna.rs novu priču Gorana Petrovića iz ciklusa „Priče o Merama“.
Koliko pesama staje na longplej ploču, a koliko na trokrilni ormar

I zaista, sve se tako i zbilo. U neimenovanom sokaku, tamo gde se kuće obeležavaju tablama sa natpisom „b. b.“ – te večeri smo se kod Vesne pojavili samo moj drug iz klupe i ja. Slavljenica se veoma obradovala, izgleda da se ni tome nije nadala, predstavila nas je okupljenim rođacima. Bila je toliko uzbuđena da poklon nije ni razmotala...
Sedeli smo na počasnom mestu, na kauču prekrivenom belom jambolijom. Prvi smo dobili posluženje, sok i parče torte. Vesnina rodbina je u nas gledala kao u čudo, dok njen mlađi brat nije uobličio valjda ono što su drugi mislili. Otelo mu se: „Pravi ste plavopicani!“ Moj drug iz klupe se ogradio: „Ja sam smeđ!“ Vesna je pripretila bratu: „Nemoj da ti zavalim šamarčinu! To su moji prijatelji.“ Nije rekla da smo njeni drugovi iz odeljenja, već da smo prijatelji. Ja sam pak ponosno izjavio: „Vesna, nisi videla, doneli smo ti na poklon longplej ploču, dvanaest numera...“
To je, međutim, izazvalo ćutnju. Čak tišinu. Koju je opet prekinuo Vesnin mlađi brat: „Plavopicani, mi nemamo gramofon!“ I taj uzvik je dugo lebdeo u sobi, dok Vesnin otac nije rekao: „Nemamo, ali zato imamo violinu...“ A onda je neko dodao da imaju i harmoniku. Još i trubu... Očas su Vesnini rođaci skinuli sa trokrilnog ormara, izneli iz drugih soba, pa i doneli iz drugih kuća bez broja – instrumente za dva-tri orkestra. Počela je pesma, ne samo dobra, kao kada Romi sviraju za druge, već neopisiva, kao kada sviraju za sebe i prijatelje.
Autor: Goran Petrović






















