Svedočanstvo o izuzetnoj karijeri – predstavljena monografija „Nikita Milivojević: Ja ovde silazim“

„Za mene je ova knjiga logičan sled velikog prijateljstva koje traje već tri decenije i koje je proizašlo iz naših profesija“, rekla je na početku Olivera Milošević. „Inicijalna ideja došla je dok smo stajali u redu za ulazak u avion koji će ekipu predstave ’Henri VI’ odvesti u London na premijeru u mitskom mestu, u pozorišnom hramu – Teatru Gloub. I dok smo čekali u tom redu, prisećali smo se šta smo sve zajedno prošli. U šali sam rekla da bi od toga mogla da se napiše knjiga. Nikita je podigao obrvu, ali videla sam da je tu ideju smestio u neki svoj folder. Nikita i ja imamo dobar običaj da kad imamo vremena, a to je jednom do dva puta godišnje, sednemo i razgovaramo o svemu, najviše o životu i pozorištu, i iz tog jednog razgovora smo produbili ideju o knjizi. Nikita je rekao da sačekam, da će se desiti još nešto važno što mora da uđe u knjigu, a to se dogodilo 2018. u Epidaurusu, gde je Nikita režirao Aristofanovog ’Plutoa’. Nakon toga smo se dogovorili da forma knjige bude u formi naših razgovora. Mi smo u stvari sve vreme razgovarali, sećajući se Nikitinih predstava i uspeha. Tako da je za mene ova knjiga svedočanstvo o izuzetnoj karijeri.“
Novinar i pisac Branko Rosić Nikitu je upoznao devedesetih, u vreme kada je on radio predstavu „U potpalublju“.
„Nikitina priča mi je uvek bila priča o odlascima, počev od ’Potpalublja’. U intervjuu koji smo nedavno radili došli smo do toga da je Nikita proživljavao sudbinu junaka predstave, da su pozivari dolazili na njegova vrata, jer su to godine odlazaka, što u rat, što iz zemlje. Olivera ga je pitala kako su ga devedesete odredile, a on je odgovorio ’pozorišno’. Zanimljiv mi je taj segment knjige“, rekao je Branko.
Kakvo je iskustvo bilo uređivati ovu posebnu knjigu i da li je i šta je kroz rad na njoj novo saznao o svom dugogodišnjem saradniku, ispričao je Zoran Maksimović, teatrolog i kustos Pozorišnog muzeja Vojvodine.
„Do sada sam priredio oko 160 naslova i uvek se, naravno, nađu i ostanu knjige koje nose posebne priče i anegdote. Takva je i ova knjiga. Nikita je neumoran, stalno traga za nečim, i to njegovo tragalaštvo i poetika su zaista posebni. Ako je Ćirilov rekao da je Nikita uveo svojom poetikom naš teatar u 21. vek, to je dovoljno. Bilo je naročito zadovoljstvo raditi na ovoj knjizi. Trebalo je jednu tako veliku karijeru nekako pretočiti u formu knjige, ne dirati u suštinu autorstva i poetike ni njegovog doprinosa i rada, a opet imati zadatak da kao urednik sve to objediniš. Najvažnije u mom iskustvu rada na njoj jeste što je Nikita sve vreme učestvovao u radu. Sve vreme je bio afirmativno aktivan. Posle ove knjige i on može da se bavi uredničkim poslom.“
Pozorišni reditelj Boris Liješević zahvalio je Nikiti ne samo na knjizi nego i na celom pristupu profesiji i životu, koji je na njega mnogo uticao.
„Kad smo izlazili iz vanrednog stanja i ponovo počeli da dolazimo na posao, Nikita i ja smo se sreli na Akademiji u Novom Sadu i počeli da razgovaramo o tome ko je kako proveo to vreme. Nikita mi je rekao da je napisao knjigu. I ja sam tad neskromno pomislio nešto što sam pomislio i pre 15 dana kada sam sreo našeg dekana koji mi je rekao da su dobili Nikitinu knjigu. Pomislio sam da ako iko treba da govori o ovoj knjizi, to sam ja, i pored toga što Nikita ima toliko prijatelja, poznanika i saradnika koji imaju značajno mesto u njoj i koji će moći štošta da kažu. Zato što je sve u ovoj knjizi toliko uticalo na mene, na moj život, na izbor mog životnog puta, na to gde sam sada. Još nisam ni dovršio svoju misao, a dobio sam poruku od Nikite da ću govoriti na promociji. Moj odgovor je bio: ’Eh, pa ja se na to spremam ceo život.’ Počinjem da listam knjigu i čini mi se kao da listam stranice svog života. Majka me je dovela na premijeru predstave ’U potpalublju’. Imao sam tada 15 ili 16 godina i dobio sam pomoćno mesto u parteru. Ta predstava je na mene veoma snažno uticala, doživeo sam katarzu gledajući je. I posle nje se rodila i u meni želja da se bavim ovim poslom. Nikita je bio i ostao diskretan, skroman, nenametljiv, onaj koji dođe, posvećeno uradi svoj posao i udalji se. Moj najsnažniji utisak još od ’Potpalublja’ je da je uspeo da stvori pozorište koje govori o ljudima i životu oko nas, i to me je pratilo u životu, ka tome sam išao i zahvaljujući tome sam uspeo da napravim važne predstave.“
Nikita je ponosan, srećan i zahvalan što je na svom putu sretao ljude koji su mu davali vetar u leđa i koji su danas zaslužni što je ova knjiga stigla pred čitaoce.






























