Vladimir Tabašević o svom novom romanu: O onome o čemu se mora ćutati

Najpre sam se povukao u jedan svet koji sam smatrao da je iskreniji od sveta „kulturnjaka“ koji mi se iskreno smučio. Ipak, gde god da bih otišao, čekala me je neka ideja o samom sebi, navada koju sam sebi nažalost odavno razvio: da mislim o tome ko sam i da mislim i o perspektivi iz koje mi se postavlja to pitanje. Morao sam opet da pišem jer je to bio jedini način da skinem svoj svlak i da pokušam da odgovorim sebi na to pitanje.
Pored toga, hteo sam i da ostavim svedočanstvo o životu jednog nevidljivog i tihog sveta – sveta dalekog od svake laži i pretvaranja – kojem je uskraćeno pravo na svoje reči a samim tim i pravo na postojanje izvan mraka u kojem im je dodeljeno da postoje, nevidljivi. To je svet nenametljivih genijalaca opstanka koji generišu našu svakodnevicu, i koji su toliko bolji od nas, da moramo da ih mrzimo i klevećemo. Žirar kaže: „Kada se neko toliko uzdigne iznad nas, da nam naš život učini nepodnošljivim, ne ostaje nam ništa drugo nego da ga mrzimo“. U toj mržnji, oni najspremniji idu i korak dalje – postaju ubice. To je nažalost jedini funkcionalan kôd komuniciranja i opštenja: takva spremnost. To se poštuje, o tome se naširoko govori, o tome se s divljenjem ćuti, razmenjuju se razni (ne)verbalni znaci koji upućuju da neko pripada tom miljeu: ubicama i onima koji su na to spremni. Hteo sam da proniknem u to koji nas istorijski, ekonomski, ideološki, kulturni razlozi drže u takvoj poziciji. Zašto smo od „kuku meni, ubih od sebe boljega“, stigli do glupe pričice o „najbržem spermatozoidu“ koji je na sve spreman samo da bi uspeo.
Međutim, takođe me je nervirala i ta glupa moralna izuzetnost koja se podrazumeva da je ima pisac dok dijagnostikuje. Nisam hteo ni tu poziciju. Hteo sam da učestvujem u kakvom-takvom svetu drugačije nego da sa nekakve distance koja je uvek i bezbedna, vršim te lažne dijagnostike koje neće značiti ništa drugo osim toga da imam iluzije nekakve o posebnom sebi koji može i ima pravo da sudi drugima.
Može se komotno reći da ne volim preterano sebe dok sam odlučio da u svemu ovome što svi moramo da živimo, živim tako što pišem o tome. Ali to je deo moje protivrečne prirode.
Roman posvećujem mom dedi, vojnom pilotu koji je bio smrtno alergičan na ujed pčele. Možda to ponešto govori i o mojim svesnim i nesvesnim motivima.
Vladimir Tabašević, pisac



















