Žive slike, misli i riječi Vladike Grigorija predstavljene u Crkvi trebinjskoj

Žive slike, misli i riječi Vladike Grigorija prizvane su najprije pozivom na molitvu Episkopa zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, a zatim i zvucima gitare, klasičnog gitariste Vasilija Toljića, koji je izveo „Sarabandu“ Fransisa Pulanka, nakon čega je gospođa Tamara Rajković predstavila učesnike u ovom događaju, koji su, uz samog autora knjige Vladiku Grigorija, bili i pjesnik Đorđo Sladoje i gospođa Neda Cvijetić Supić.
Đorđo Sladoje istakao je da književno djelo Vladike Grigorija može biti posmatrano u dvostrukom kontekstu i kroz tri dimenzije: najprije u kontekstu naše crkvene književnosti, koja počinje sa Svetim Savom, preko Njegoša do Justina Popovića i Nikolaja Žičkog, pa sve do našeg savremenika Mitropolita Amfilohija Radovića, a drugi kontekst izvire iz narodnoga epa, takozvani svjetovni. Pored toga ova knjiga je u jednoj dimenziji priča o Beogradu, zatim o Planinici, a treća dimenzija prikazuje unutrašnju dramu vladike, nekadanjeg studenta teologije, koji odlučuje da se zamonaši.
Ako bismo tražili moto ove knjige, to je riječ starca Siluana: „Drži um svoj u adu i ne očajavaj“, rekao je vladika Grigorije, istakavši da „cijeli naš život je odricanje, odlaženje, rastanci ali najčudesnije je što sa sobom nosimo čitav naš svijet kud god odemo i nekad kad nešto napišemo shvatamo koliko taj svijet u nama živi“.
Neda Cvijetić Supić iskazala je svoj doživljaj knjige Vladike Grigorija, a naročito u njoj pomenute pouke, pomenutog starca Siluana, rekavši: „Mene je pogodila ova rečenica … i nekako sam osećala da se tu krije ogromna tajna ali nisam mogla da je razumem“. A, kao upečatljivo u svemu tome, istakla je, da junak ove priče o tome razmišljao neprestano, a izgledao je uobičajeno, tako da ne postoji prejaka korelacija između duhovne ozbiljnosti i stajlinga.





Autor: đakon Branislav Rajković, predstavnik za kulturu i medije Episkopije zahumsko-hercegovačke
Izvor: eparhija-zahumskohercegovacka.org
Foto: Foto Moma




















