Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

  • Do 20%
Gorski vijenac

Gorski vijenac

Petar II Petrović Njegoš

O knjizi
Ja sam proša sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, otrovi mu čašu iskapio, poznao se s grkijem životom. Sve što biva i što može biti, meni ništa nije nepoznato; što god dođe ja sam mu naredan. Zla pod nebom što su svakolika čovjeku su prćija na zemlju. Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti, istoričesko sobitije kroz čije se stihove prostire ideja o nepokorenoj Crnoj Gori, poslednjem utočištu slobode, čija je sudbina da kao izviiskra raspali plamen borbe za oslobođenje od Turaka, nastao je iz pera poete, državnika, duhovnika, mislioca Petra II Petrovića Njegoša. U ovom delu neprolazne vrednosti Njegoš je iskoristio epizodu iz prošlosti kako bi opevao ključne istorijske događaje s kraja XVII veka, prikazao herojsko poimanje života i moralna načela patrijarhalnog čoveka, opisao ondašnje prilike na geopolitičkoj sceni i svakodnevicu tadašnjeg stanovništva, to jest njegove običaje, kulturu, verovanja i tradiciju. Petar II Petrović Njegoš napisao je izuzetnu tvorevinu, u koju se, prema rečima istoričara književnosti Jovana Deretića „sleglo svekoliko iskustvo, istorijsko, filosofsko i poetsko, čitavih epoha u životu pojedinih razdoblja i civilizacija“.   Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija! Ako sablju poljubiš krvavu i zaploviš u noćne valove, sljeduje ti prahu svetkovanje.
Detalji o proizvodu
Komentari (0)
Cena:
799,00RSD

Besplatna dostava za porudžbine iznad 3.000 RSD

Slika Petar II Petrović Njegoš

Petar II Petrović Njegoš

Njegoš je rođen u selu Njegušima pod Lovćenom 13. novembra 1813. kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I Petrovića Njegoša, i Ivane Proroković. U narodu je ostalo predanje da su ga zvali Rade i Radivoj. Njegov stric Vladika Petar I dovodi ga početkom 1825. godine u Cetinjski manastir da ga vaspita i pripremi za svog naslednika; tu je naučio da čita i piše, a i da sastavlja svoje prve pesme da zabavi lokalne glavešine i sveštenike. Sredinom godine stric ga šalje u Toplu kod Herceg Hovog, gde uči italijanski i bogosloviju. Početkom 1827. godine vraća se na Cetinje, gde mu je za vaspitača određen vladikin sekretar, pesnik Simo Milutinović Sarajlija, koji mu do 1830. prenosi znanja iz klasične filozofije i književnosti, mitologije i pesničke umetnosti. Po ugledu na narodne pevače piše svoje prve epske pesme. Po smrti vladike Petra I 1830. godine Njegoša proglašavaju za „upravitelja“ Crne Gore pod imenom Petar II. Ubrzo se zamonašio i zatim postao arhimandrit pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kao državnik, u prvim godinama vladavine ukinuo je guvernadursko uređenje kao mletačku svetovnu ustanovu, počeo da razgrađuje tradicionalno plemensko ustrojstvo i uspostavlja temelje moderne crnogorske države, obrazuje stalnu oružanu stražu (perjanike), uvodi plaćanje poreza, zbog čega izazva jak otpor plemenskih glavara, osniva senat kao vrhovno savetodavno telo, i istovremeno pokušava, bez uspeha, da oslobodi neke crnogorske oblasti pod Turskom oko Podgorice. Preko Trsta i Beča putuje 1833. u Rusiju, u Beču se upoznaje sa mitropolitom Stevanom Stratimirovićem i sa Vukom Karadžićem, a u Petrogradu, u prisustvu ruskog cara Nikolaja I, biva ustoličen za vladiku. Iz Rusije u Crnu Goru donosi prvu štampariju i knjige klasičnih pisaca na ruskom jeziku. Iste godine piše prvi veći spev Glas kamenštaka, koji će preraditi 1835. u spev Svobodijada (objavljen posthumno 1851). Narednih godina u almanasima objavljuje pesme i pripovetke. Pošto Rusija finansira Crnu Goru redovnom godišnjom pomoći, Njegoševi neprijatelji tuže ga ruskom dvoru kako samo piše pesme, ide u lov i igra karte, zapostavljajući dobrobit naroda. Da bi se opravdao, ponovo putuje u Rusiju 1836, preko Beča, gde se duže zadržava i često sastaje sa Vukom Karadžićem. Dok se u Crnoj Gori sprovodi istraga, Njegoša ne puštaju u Petrograd, nego tri meseca drže u zatočeništvu u Pskovu. Posle povoljnih izveštaja istrage, primljen je u ruskom dvoru i vraća se u Crnu Goru sa znatno povećanom ruskom pomoći u novcu. Odan ideji oslobođenja Crne Gore, na Meternihov poziv da poseti u Beču turskog poslanika 1837. odgovorio je da može doći samo sa puškom u ruci. Po dolasku u Beč, o njemu doušnici izveštavaju da je u pitanju čovek „nedovoljno čvrst u religioznim i monarhičnim načelima“ i da ispoveda „slobodoumne, tj. revolucionarne ideje“. Savremenici potvrđuju kako je neprekidno sanjao o bitkama protiv Turaka, ispoljavao veliko junaštvo kao ratnik, a prema Turcima zarobljenim u bojevima primenjivao surove mere i njihove odsečene glave isticao na kuli Tablja kraj cetinjskog manastira. Jednovremeno sa državničkim nastojanjima, njegova želja za znanjem ne jenjava, upoznaje, osim klasičnih, i velike evropske pisce, Dantea, Miltona, Bajrona, Voltera, Lamartina, Šilera, Puškina... Objavljuje 1847. u Beču svoj najčuveniji spev, Gorski vijenac, na srpskom narodnom jeziku iako starim pravopisom, što se smatra jednim od četiri dela koja su doprinela pobedi Vukovog novog književnog jezika: iste godine objavili su novim pravopisom i Branko Radičević Pesme, Đura Daničić Rat za srpski jezik i pravopis i Vuk Karadžić prevod Novoga zavjeta. Kreće se u krugu jugoslovenskih rodoljuba, Srba i Hrvata, okupljenih oko Vuka Karadžića. U Mlecima se upoznaje sa arhivskom građom o prosvećenom apsolutisti Šćepanu Malom i iste godine završava i svoj dramski spev Lažni car Šćepan Mali, u kojem je ova istorijska ličnost (vladao Crnom Gorom od 1767. do 1773) prikazana kao varalica i strašljivac. Štampan je u Zagrebu 1851. sa potpisom na unutrašnjoj strani korica: „U Jugoslaviji“. Iste godine u Beogradu se štampa i Ogledalo srpsko, Njegoševa antologija epskih narodnih pesama o borbi za slobodu, namenjena buđenju revolucionarnog duha i posvećena Puškinu, u kojoj je objavio i nekoliko svojih pesama. Piše i dva kraća deseteračka speva, Kula Đurišića, gdej osuđuje izdajnike, i Čardak Aleksića, gde veliča junake svog naroda. Oboleva od tuberkuloze 1849, istovremeno dok priprema ustanak u Bosni i Hercegovini, a 1850. putuje u Italiju radi lečenja. Po drugi put odlazi u Italiju na lečenje 1851, u Napulju se sreće sa Ljubomirom Nenadovićem i s njim obilazi Pompeje, Rim, Firencu, Veneciju, Padovu, Đenovu, Livorno i Torino, penje se na Vezuv, divi se italijanskom renesansnim slikarima. U Firenci mu baron Cigele savetuje da poseti austrijskog hercoga, komandanta austrijskih trupa, na šta mu vladika odgovara: „Ja putujem po Italiji samo zbog mrtvih.“ Po svedočenju Ljubomira Nenadovića odbio je da u Crkvi Svetog Petra poljubi „časne verige“, lance kojima je Sveti Petar prema predanju bio okovan, rekavši: „Crnogorci ne ljube lance.“ U leto odlazi na lečenje u Beč i Hicing. Tečno je govorio ruski, nemački, francuski i italijanski jezik. Osećajući da mu dolazi kraj a da Crnu Goru nije oslobodio, govori Matiji Banu: „Ne žalim što ću umreti, ali žalim što u mome životu nisam ništa znamenito učinio.“ Umire na Cetinju 31. oktobra u 38. godini života.

Slični naslovi

laguna-klub-citalaca

Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!

Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844