Prikaz knjige „Pisma iz Norveške“: Gde horizont zagreva nevidljivo sunce
Nakon Prvog svetskog rata Isidora se uključuje aktivno u intelektualni i književni život nove Jugoslavije i postaje član Srpske akademije nauka i umetnosti. Nakon Drugog svetskog rata izdaće drugo izdanje svog putopisa u koje će dodati i uvodnik u kojem se razračunava s kritičarima i daje konačni epilog tom višedecenijskom sukobu.
Za razliku od naše teške i zamršene istorije, Isidoru kod Norvežana upravo oduševljava jednostavnost i svedenost njihovog sveta i života ustrojenih samom prirodom. Dok se mi borimo protiv ljudskih dušmana, Norvežani vode svoju borbu protiv „sile i nemilosrđa kamena, vode i zime“.
Doplovivši morem tamo gde ono izgleda ne kao da je „naliveno, već popločano vodom“, Isidora stiže u zemlju „golog kamena i vode, zelenih zimskih mesečina i kratkih pomračenih dana, moćnih jelovih šuma“, domovinu „poetskih duša, ali i svih surovih otpora protiv poniženja od siromaštva“. To je „zemlja teškog i tvrdog života, u kojoj se bez herojstva ne zarađuje ni hleb, ni kultura, ni radost“. U takvoj zemlji zime, vetra i sivila Norvežani žude za malo boje i šarenila, te autorka kaže da oko njihovih kuća ima više „biranog i negovanog cveća nego u celoj Italiji“. Moguće je da njihove oči koje „imaju čudan nemir voda što obalu traže“ smirenje nalaze jedino kad pogledaju cveće.
Isidorinom putopisu posebnost daju upravo njeni impresionistički, poetski dočarani opisi koje jednako prožimaju njeno nadahnuto oduševljenje, ali i duboko poštovanje prema Norvežanima, jer dubinu pronalazi u svakom aspektu njihovog života i opisuje nam je s puno lirskog naboja.
U toj pustoj zemlji sve je ispunjeno večitom glađu za suncem i čežnjom za čovekom, za gostom i prolaznikom. Jer oni žive zabačeno među „silesijom ostrvaca, zemljouza, grebena, zglobova, prstiju i patrljaka nalik ogoljenim živcima zemlje draženima vodom“. To je zemlja koja u kamenu krije svoj karakter i nesreću, u vodama svu svoju lepotu, u šumama maštu i predanja.
Isidora će nas povesti i u brdoviti Oslo, gde se kad padne sneg ulicama svi, i deca i poštari i trgovci i zanatlije, spuštaju na malenim sankama koje im dođu kao glavni prevoz. Ponegde će je
uhvatiti pesnički zanos, ponegde kosmopolitski duh koji mami čitaoce na istraživanje sveta, ponegde je uhvati seta pa pravi melanholične paralele s našom zemljom.
Ali njen putopis svakako nije neki suvoparni turistički bedeker, već zbornik utisaka stečenih s gotovo dečjom radošću i poetskim ushićenjem. Dotaći će se i mitova i istorije (vekovima su bili u savezu s Danskom, pa potom i Švedskom), njihove književnosti, kraljeva, biljaka i životinja, kuća (u kojima sred zime znaju da cvetaju lale), njihovih vrlo emancipovanih usedelica kojih imaju u velikom broju, polarne svetlosti, itd.
Mada je neporecivo legitimna Skerlićeva kritika na račun površnosti njenog odabira da u vreme dok joj se zemlja u mukama oporavljala od strašnih ratova piše romantične putopise o dalekim krajevima, njihova je lepota toliko velika da oni danas imaju vanvremensku blistavost i značaj za našu književnost koji svakako prevazilaze okvire trenutka u kojem su napisani.
Autor: Miroslav Bašić Palković



















